"Da... da... dobro... da... razumijem," kimala je mama glavom i mrmljala u telefonsku slušalicu dok smo sestra i ja s velikim nestrpljenjem čekale da nam kaže što je dogovorila. Nije bilo dobro. Njezina nas je sestrična mogla primiti u Zagrebu tek krajem sljedećeg tjedna. Krajem sljedećeg tjedna! Pa do tada će Univerzijada već biti gotova! Svako finale koje želim gledati bit će gotovo.
"Čekajte, curice, sad ću ja zvat Luciju!" dosjetila se. Opet kimanje glavom, opet mrmljanje, opet iščekivanje. Tako sam jako željela ići na Univerzijadu. Obožavala sam sport i sve oko njega.
"I?" upitala sam.
Mama je slavodobitno podigla ruke:
"Lucija kaže da dođete odmah sutra!"
Jeeee! Jupi! Hura! povikale smo sestra i ja sve plješćući rukama i dajući jedna drugoj petice. Sestra je bila starija i njoj će biti povjereno snalaženje u vlaku i u Zagrebu.
Sličice sa stadiona
Kako već biva, oko stadiona su se muvali šverceri sa sumnjivim kartama. Lucija nas je upozorila da ni u kom slučaju kartu ne kupujemo od njih. Mogu nas prevariti, mogu karte biti krivotvorene, mogu biti za različite dijelove stadiona, mogu biti za različite dane. Jednom riječju može biti svašta.
Prva
Sportaši su u borilištu izgledali tako mali. Tribine su ujutro bile poluprazne, pa smo se preselile niže, sve do ograde. Skupljala sam autograme sportaša. Zamišljala da ih intervjuiram i pišem članke za Sportske novosti. Jedan mi je momak, koji je netom sišao sa zaletišta skoka u dalj, napisao: "Con cariño para Mirta de Carlos Morales".
Drugi su skakači još skakali dolje, maleni i daleki. Pretpostavljam da se "moj" Carlos plasirao u finale, pa je bio dobro raspoložen.
Druga
Huk se prolomio tribinama, a slijedio ga je gromoglasan pljesak. Svi su se podigli na noge ne bi li obodrili trkača na 10 000 metara. Atletičar se trzao i jedva savladavao tartan, ali podrška s tribina dala mu je dodatnu snagu, te je produžio korak i stigao u cilj. Bio je zadnji. Daleko zadnji. Zaostao je nekoliko krugova. Ne znam kako mu je bilo dok su ga obilazili za jedan, dva, tri, četiri... kruga. Znam da smo njemu najviše pljeskali.
Treća i najdraža
Dogovorile smo se da ja idem kupiti nešto za popiti. Sestra mi je pažljivo izbrojila dinare. Nije mi rekla, ali je trebala reći da zapamtim put kojim budem išla kako bih se znala vratiti. Puno je mračnih prolaza i hodnika na maksimirskom stadionu.
Ne znam otkuda mi se u ruci stvorila razglednica. U jednom od prolaza naletila sam na Gwen Torrence. Onu Gwen koju je Milka Babović najavljivala kao zvijezdu, a kad se našla na startu, propustila je predstaviti. Draga Milka, činila se kao dobra prijateljica. Sama je sebe prekorila riječima: "ovu sam atletičarku trebala najaviti s puno više pompe". Ta je atletičarka sad bila preda mnom. Zamolila sam je za autogram. Ljubazno je pristala, potpisala se, napisala nešto i nacrtala smajlića. Kasnije je postala velika zvijezda. Razglednica je dugo godina bila zakačena na ploču od stiropora u našoj sobi u Rijeci. Prilikom jednog čišćenja, ne znam zašto, bacile smo je.
Košarka - finale žene
Još dok smo se pozdravljale s mamom na riječkom kolodvoru i mahale joj iz vlaka, moj plan je bio da idem na finale ženske košarke. Nikad nisam vidjela toliko policajaca na jednom mjestu kao tada ispred Doma sportova. Čitavi busevi puni policajaca i zaštitara. Kartu sam nabavila već prije nekoliko dana.
Igrale su reprezentacije Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Tko je pobijedio, nije važno, jer ni jedne niti druge zemlje više nema.
Moto Univerzijade, toliko potreban današnjem svijetu bio je, sjećate se, "Svijet mladih za svijet mira".
