Pokazala sam joj na grm ove biljke. Raširio se, razbarušen i bodljikav, uz rub livade, nešto ispod mjesta gdje smo mi odmarale. Dvije dugačke grane još su uvijek čuvale malo proljetne mekoće i svjetlozelene boje, ali bile su jednako kovrčave i pune igličastih listića kao i one tamnije. Cher je okrenula glavu od mene. Krajičkom oka ipak me je držala u svome vidnom polju. Uši je spustila, priljubila je uške koliko je god mogla uz glavu, kao što je uvijek činila kad nije htjela čuti što joj govorim. U blizini, netko je upalio trimer. Svojim neugodnim drndanjem prekinuo je tišinu začinjenu samo pjevom ptica i dalekim kukurikanjem usamljenog pijetla. Cher je podigla jednu ušku ne bi li čula što se događa u selu. Cvrkut je istog časa zamro. Ipak, malene su ptičice u brišućem letu nastavile prelijetati s jednog hrasta na drugi. Izgledale su više kao razmazane tamne mrlje na plavom nebu, nego kao čvrsta tijela.