Kako bi izgledao tvoj savršen dan?
Kad ne bi bilo nikakvih ograničenja. Ni novac, niti količina energije, ni vrijeme, kad ne bi bilo nikakvih obaveza, jesi li se ikad pitala kako bi igledao tvoj idealan dan? Što bi sve stalo u njega? S kim bi ga dijelila? Koliko bi trajao?
Moram priznati da se ponekad prestrašim kad krenem odgovarati na gornja pitanja. Ne zato što se bojim da se moj savršen dan zbog ovog ili onog razloga nikad neće dogoditi, već zato što mi se čini da bi se lako mogao pretvoriti u jedan beskrajan dan.
Kao prvo - što bih radila? Šetnja s Pepinom, našim psom - to obavezno. U savršenom danu, Pepino bi bio savršeno socijaliziran pas, te bismo šetali ili uz more ili bismo se penjali na neku planinu, ne baš visoku, ne pretjerano zahtjevnu, ali da s nje puca pogled s jedne strane na more, a s druge na planine, barem jednu rijeku i šume. Trajanje - sat, sat i pol. Toliko, uostalom, svaki dan i šetamo.
Tai chi i meditacija su u savršenom danu obavezni. To je sljedećih sat i pol, dva. Zašto tai chi, zašto meditacija. Zapravo, ne moram objašnjavati niti se opravdavati za to, ali imam potrebu reći. Volim vježbat, vježbam ponekad i s utezima, ponekad samo trčim, ponekad radim neke druge vježbe. Nažalost, to se ne vidi, ali ja svejedno uživam u vježbanju. Tai chi sam "otkrila" slučajno. Mislila sam da je to za stare ljude, međutim, kad sam napravila prvi put vježbu, tj. flow, osjećala sam se odlično. Puna energije, elastično i nakon dugo vremena nije me boljela kičma. Barem neko vrijeme. Tako da sam se malo po malo "navukla" na tai chi kojim sam zamijenila većinu drugih načina vježbanja.
Da bi nešto dala, moraš to najprije imati
U svršenom danu važno bi mi bilo nešto dati svijetu. A kako ću dati ako ništa nemam? Zato bi barem sat i pol, dva trebalo posvetiti učenju i čitanju. Učenje je važno i zato što daje osjećaj rasta. Mislim čak da taj osjećaj nije samo umišljanje jer kad nešto naučimo, poveća se broj veza između neurona u mozgu. Mozak takoreći "naraste". Kažu da što ne raste - propada. Dok rastemo, do tada živimo. Kad prestanemo rasti, počinjemo umirati.
Isto vrijedi za kretanje.
Dakle, učenje dva sata, minimalno.
Dvojba koja to nije
Budući sam spisateljica i autorica dokumentarnih filmova, onda i to mora ući u idealan dan. Sad, ne mogu se odlučiti da li uvrstiti jednu aktivnost ili obje. U stvarnom danu mi je teško prebaciti se sa spisateljskog projekta na filmski ili obratno. Budući se radi o savršenom danu, možda ne bih imala taj problem. Stoga ću uvrstiti oboje. Barem tri sata za pisanje i još toliko za snimanje.
Ovo je važno i za ravnotežu. Pisanje je proces koji se događa u samoći. Snimanje je uvijek u nekom društvu, s ljudima. Tako da to daje ravnotežu što se tiče vremena koje ću provesti sama sa sobom i vremena koje ću provesti u društvu.
S kim ću provesti savršen dan?
E, sad, kad sam spomenula društvo, kakav je to savršen dan bez ljudi koje volim? Nikakav! Dakle u njemu se mora naći mjesta za Gorana, moju sestru i mamu, drage ljude i jednu posebno dragu osobu kojoj neću spominjati ime. Oni koji me poznaju, znat će o kome je riječ. Pepina sam već spomenula.
Kako bismo proveli vrijeme? Ne znam. Možda bismo igrali tombolu ili remi. Sudjelovali na kvizu. Možda išli u kino ili još bolje na koncert u kazalište. Ili - odlična ideja(!) - na neku predstavu na kojoj će nam suze špricati od smijeha.
Ili bismo jednostavno negdje u miru sjedili, pili čaj ili što već i dugo o svemu pričali. Najvažnije je sto da bismo bili zajedno.
Preuzmi priču Par avion
Moja nona redovito je pisala pisma rodbini i prijateljima u Ameriku. Pisanje pisama bio je poseban ritual sa svim svojim zakonitostima. Mene je također veselio. Ako ništa, a ono zato što se tada otvarao trunk - tajanstvena škrinja oblijepljena naljepnicama s noninim imenom i raznim adresama. Par avion podsjeća nas na vrijeme prije mobitela, kad su se pisma iščekivala, a odgovori pisali s pažnjom i poštovanjem.
Priču preuzmi potpuno besplatno. Samo ispuni formu i provjeri svoj email sandučić.
Par avion dio je ciklusa kratkih priča Cimet i vanilija - priče koje mirišu na noninu kuhinju.
Beskrajan dan
Sad, kad se to sve zbroji, koliko bi trajao taj dan?
Nemam pojma. Nikad mi zbrajanje nije išlo. Nije ni važno. Ne mora sve stati u jedan dan. Pogotovo se ne mora sve s popisa izvršavati kao po naredbi. Bitnija je prisutnost nego količina.
Važno je u svakom danu naći malo vremena i barem taj djelić pretvoriti u nezaboravan trenutak. Život se, tako i tako, sastoji samo od trenutaka u kojima smo prisutni i u kojima sudjelujemo, trenutaka kojih smo svjesni. Ostali pored nas prolaze poput kapljica vode u koritu rijeke.
p.s.
Ne znam jesam li spomenula da bih se u savršenom danu voljela družiti s čitateljima na predstavljanju nove knjige? I prisustvovati projekciji našeg filma?
p.p.s.
Kako bi izgledao tvoj savršen dan? Pošalji komentar! Čekam ideje.
p.p.p.s.
Podržite naš rad kupnjom knjige To nije pas, to je Cher! direktno od izdavača
13,00€ (plus poštarina)
Ako si pročitala koju od mojih knjiga, molim te javi mi jesam li uspjela barem djelomično u svojoj namjeri da se nakon čitanja osjećaš prozračno, lako i inspirirano. Svaki osvrt i povratna informacija puno mi znače.
Prati nas i na YouTube kanalima:
