Čini li se i tebi da čovjek u životu stalno nešto čeka? Čeka da smršavi, čeka da dođe u formu, čeka da mu naraste kosa, pa onda čeka da je skrati. Čeka da nauči, pa da zaboravi naučeno. Čeka da zaradi novac i da završi neki posao... čeka, čeka, čeka. I tako. U međuvremenu ne samo da prolazi život, nego sam sebe uči čekati. Postaje znalac u čekanju. A čekanje ubija prilike. Na kraju - što si radila? Čekala si!
S jedne strane, obaveze koje ti nameće okolina, obitelj, tradicija, odgoj, nadređeni, to obavljaš bez pogovora, sada, odmah, hitno. S druge, pak, strane, život čeka. Putovanje, izlet s prijateljicama, odlazak na koncert, u kazalište, knjige na policama, sve dok ne dođeš do toga da čak i šetnja prirodom i trenutak tišine za srediti misli - sve to čeka.
Ja sam bila majstor za odgađanje. Kad smo, na primjer, kupili novi auto, Citroen C3 Pluriel, pomislila sam kako bi bilo lijepo naučiti francuski. Krenula sam na tečaj francuskog, onako kako sam zamislila, u Francusku alijansu jer baš tamo želim. Krenula sam prije četiri godine. Stvar je u tome da smo auto kupili prije dvadeset i jedne godine. Dvadeset i još jedne! 17 godina čekanja. Zamisli samo kako sam u tih 17 godina mogla govoriti francuski i još možda neki jezik!
Slično sam tako od najranije mladosti nešto pisala, zapisivala, obećavala sebi i drugima i čekala pravu priliku, pravu temu i pravi trenutak da napišem svoj prvi roman. Sve do jednog poziva jednog vrelog ljetnog poslijepodneva.
Broj mi je bio nepoznat, ali sam se ipak javila. Mogla bih reći da sam bila i sretna zbog poziva jer sam ih tada primala tako malo da sam se zbog toga osjećala usamljeno i zavidjela sam onima kojima je mobitel non-stop zvonio. Činili su mi se tako važni.
Eto, tog popodneva je konačno zazvonio i moj mobitel. S druge strane bio je moj školski kolega kog nisam ni čula ni vidjela još od osnovne škole.
"Slušaj me," rekao je odrješito i bez dugačkog uvoda, "imamo neki književni natječaj i ja sam se tebe sjetio. Napiši nešto i pošalji!"
Čekaj, čekaj, čekaj, samo malo, što? Kakav natječaj? Što da napišem? Kako misliš da napišem? Tako brzo. Ne, ne, ne mogu tako, treba mi vremena. Vremena, kažem!
Tri, dva, jedan... kreni: citati koji pokreću
Vjerujem da svakome ponekad treba malo motivacije. Kad se pojave sumnje i nedoumice, dobro dođe neka poticajna misao od ljudi koji su istim putem prošli prije nas. Ja se uvijek u takvoj situaciji vraćam nekolicini citata. Konačno sam svih šest sakupila na jednom mjestu, a Goran je od njih napravio lijepi poster koji možeš preuzeti i postaviti kao početnu stranicu na kompjuteru ili ga isprintati i uvijek imati negdje blizu. Ispuni obrazac i poster s "citatima koji pokreću" stiže u tvoj email pretinac.
Njegov vojnički, zapovjedni ton nije dopuštao neposluh. Počela sam pisati. Imala sam, doduše, bilježnicu punu ideja i jednu jedinu napisanu priču koju je trebalo proširiti. Tako da zapravo nisam imala ništa osim njegovog: "Napiši i pošalji!"
Dobro da je bilo tako. Dobro da nije komplicirao i objašnjavao. Uvijek ću mu biti zahvalna jer sam nakon njegovog poziva počela pisati. Svaki dan, svaku večer. Ostajala bih budna do dugo u noć, kad bi vrelina dana malo popustila, pa bi mi se misli sakupile i mogla bih ih uobličiti u rečenice. Jedva sam čekala da sjednem za kompjuter i počnem zapisivati sve ono što sam tijekom dana poput loptice prebacivala po umu i ustima želeći otkriti kakav okus ima. Jedna je priča vukla drugu i više nisam mogla stati. Zapravo, kad sam stala, kad je roman bio gotov, kad sam zadnji put stisnula "spremi" prije slanja na natječaj, zapravo sam tada nastavila pisati. Nisam znala što će to biti, ali sam morala nastaviti.
Podržite naš rad kupnjom knjige To nije pas, to je Cher! direktno od izdavača
13,00€ (plus poštarina)
Tako je nastala Težnja za slobodom. Naziv je romanu dala naša zajednička učiteljica iz osnovne škole, Sonja. Poslala je uz naslov sam još jednu uputu: piši!
Slučaj je htio da moj rukopis pobijedi na književnom natječaju na koji sam ga poslala. Dobio je još jednu nagradu - Gorančicu Novog lista za prozu. Dobila sam i neke lijepe komentare od čitatelja, kao na primjer od Saše V.: "Ovo je knjiga koja je Rijeci trebala. Roman generacije." Književni krugovi, oni stručni, nažalost, nisu ga primijetili.
Najveća nagrada koju sam dobila za njega ipak je zadovoljstvo što sam nekamo krenula. Taj je roman bio početak mog spisateljskog puta u kojem sve više uživam. Eh, da, a ono što sam nastavila pisati, to je malo čekalo 🙂 u bilježnici, a onda je postalo prvi odlomak moje treće knjige Grad.
Sada je moj red da taj jednostavan zahtjev, tu naredbu, ako hoćeš, proslijedim dalje i kažem ti: kreni! Jednostavno kreni!
Prati nas i na YouTube kanalima:
- O čemu se radi u knjizi To nije pas, to je Cher!?
Stanje u kojem osjećamo povezanost, a ne izoliranost. Iz tog stanja treba stvarati. Zaljubiti se u dan. Stanje slično ljubavi, ali lakše dostižno za mene, a mislim i za većinu ljudi jest stanje zahvalnosti. Zapravo, svaka vibracija od koje čovjek osjeća lakoću, sreću, prozračnost i koje ga puni energijom. - Imate li vi tamo u Jargovu stablo?
Kad pročitaš moju knjigu nagrada ti mora biti lakoća i onaj divan osjećaj da možeš, da ti je dozvoljeno, da je sigurno za tebe da sama stvaraš svoju stvarnost i svijet u kakvom želiš živjeti. - Tri-dva-jedan-kreni… Kako sam napisala svoj prvi roman Težnja za slobodom
Prije četiri godine rekla sam sama sebi: "kreni" i krenula na tečaj francuskog, onako kako sam zamislila, u Francusku alijansu. Stvar je u tome da smo auto kupili prije dvadeset i jedne godine. - Univerzijada, moja sestra i ja – Zagreb, 1987
Skupljala sam autograme sportaša. Zamišljala da ih intervjuiram i pišem članke za Sportske novosti. Jedan mi je momak, koji je netom sišao sa zaletišta skoka u dalj, napisao: - Zapisi iz vrta 9 – vrt je spašen?
Pomidore koje nam je dala mamina riječka susjeda Snježana uskoro će trebati vezati. Na granama su se pojavili i prvi cvjetovi.
