– Baš bi mi dobro leglo pivo, – rekao je Zabo na ulaznim vratima hotela oklijevajući da uđe. – Kad smo dolazili, vidio sam pumpu. Treba li tebi što?
– Ne treba.
Naša je soba bila dovoljno prostrana da u nju stanu veliki krevet, komoda s ogledalom, ormar i masivni trosjed, a da pritom ostane dovoljno zraka da se čovjek u njoj osjeća udobno. Baš onako kako su obećali na bookingu kad sam je rezervirala, bila je to king-size soba. Klima uređaj tiho je zujao.
Otvorila sam vrata i izašla na terasu. Kasna je večer upravo prešla u novi dan. Na zvoniku obližnje crkve otkucala je ponoć. Široka, četverotračna cesta blago se spuštala ravno u srce grada. Prometa gotovo da i nije bilo. Malo gore, lijevo, predvidljiv red uličnih lampi remetila su plava svjetla Inine pumpe. Desno dolje, jedan je zid dijelio par uredno posloženih stolova od hrpe nemarno odbačenih kartonskih kutija, stiropora i kašeta. Večerali smo za jednim od tih stolova jedva nekih par sati ranije. Prokomentirala sam kako je fora ribarska mreža na tom zidu. Nisam znala što je s druge strane. Sada znam.
Spustila sam pogled. Točno ispod terase, baš pred ulazom u hotel na okruglom stolu ugledala sam pištolj. Ustuknula sam. Pogledala sam lijevo i desno i gore i iza sebe u sobu, pa ponovno ravno dolje. Pištolj. Doduše, nije ležao sam na stolu kako mi se u prvi tren učinilo. Okruživalo ga je nekoliko praznih čaša i gotovo prazan bokal crnog vina. Kad sam se uvjerila da me nitko ne gleda, nagnula sam se još jednom preko ruba ograde. S recepcije je dopiralo nešto svjetla i tiha muzika.
Hlače sam navukla preko pidžame, a tenisice samo nataknula na bose noge. Gdje je Zabo? Potrčala sam niz stepenice.
Moram ga upozoriti! Sjetila sam se one ljetne večeri kad smo se, na povratku iz Istre, zaustavili u Mošćeničkoj dragi, ne znajući da na plaži nastupa Miro Ungar. U pauzi između dvije pjesme Miro je pozdravio okupljene ljude i rekao da on nikada ne pjeva na play back. Kroz tišinu i ljetni žamor prolomio se Zabotov uzvik:
– Meni ga pošaljite na šake tko bi to pomislio!
Naravno, on nije bio spreman ni na kakav sukob, on se nikada ni sa kim nije posvađao, a kamo li fizički obračunao, ali privukao je na sebe pažnju grupe mladića željnih akcije i okršaj je jedva izbjegnut.
Jurim niz stepenice.
Sigurno će glasno prokomentirati cajke ne znajući da je na stolu pištolj. A znam iz škole filmske režije, znam da pištolj koji se pojavi u kadru u prvoj minuti, taj pištolj do kraja filma mora puknuti.
Kraj recepcije usporavam korak i stišavam dah i pored mladog recepcionera prolazim mirno. Nehajno. Kao da baš izlazim uživati u svježini zadarske ljetne noći. On je udubljen u svoj mobitel. Ne podiže pogled.
Moram upozoriti Zabota!
Da ne bude kao onog riječkog popodneva punog napetosti i iščekivanja kad je, prolazeći pored grupe mladića u crnim spitfajericama glasno upitao: „kaj im to piše na leđima?”. O, joj, oni su se pripremali za utakmicu protiv Dinama i nismo imali ni vremena, niti prilike da im objasnim da je njegov „kaj” delnički, a ne zagrebački „kaj” i da je jedina nogometna utakmica koju je u životu gledao bila ona fatalna utakmica između Rijeke i Osijeka i da je bio na našoj strani. Ali, osim svojih šaka, oni nisu imali oružje, a ovdje je između praznih čaša na stolu ležao pištolj.
Krišom bacam pogled. Tamo je. Pravim se da me ne zanima. Ne želim da netko shvati da znam. Tko zna kada je i gdje taj pištolj zadnji put opalio! Moram ga upozoriti da ne bi slučajno ušao u bilo kakvu raspravu. Samo s kim? Pištolj je ostavljen na stolu. Možda zaboravljen. Možda namjerno pušten. Možda ga se netko htio riješiti. Tko zna...
Zabo je izronio iz tame. Ugledala sam ga na drugoj strani pješačkog prijelaza. Čekamo zeleno, on i ja. Svatko sa svoje strane ceste. Tik-tik-tik.... beskonačno dugo. Tik-tik-tik... Hej, hoće li netko promijeniti svjetlo na ovom semaforu?
Konačno, prelazi cestu.
– Zamisli, – poviče on prije nego sam ja uspjela izustiti riječ, – nije mi htio prodat pivu. Kaže: to je tvoj HDZ izglasao prošli tjedan. Moj HDZ? Moj HDZ!
Znala sam da ga je povezivanje s političkom strankom, bilo kojom strankom, razljutilo više nego nemogućnost da kupi pivo. I sigurno bih ga podržala u njegovom opravdanom bijesu i dodala još malo na njega da tamo, na onom stolu nije ležao pištolj. Kao zloslutni nagovještaj, kao razbijena igračka koja se neće sama od sebe popraviti. Stavila sam prst na usta i pokazala mu da šuti. Iskoristila sam trenutak i još jednom krišom pogledala stol. Nitko ga nije maknuo. Tamo je. Još jednom prstom upozoravam Zabota da šuti dok prolazimo pored recepcionera. Ne znam pravi li se da nas ne primjećuje ili je zaista toliko udubljen u ekran svoga mobitela.
– A zašto si ti izašla? – upita me kad sam zatvorila vrata od sobe.
Povukla sam ga na terasu.
– Pogledaj dolje! Ali polako.
– Šta?
On gleda u daljinu. Lijevo prema pumpi na kojoj su ga malo prije tako drsko spomenuli u istoj rečenici s HDZ-om. Desno, prema starom centru grada, gdje smo večeras uživali u božanstvenom koncertu.
– Dolje, dolje, – govorim tiho i pokazujem mu rukom gdje treba usmjeriti pogled. – Točno ispod. Ali oprezno.
Nagnuo se preko mramornog ruba zidića koji je ograđivao terasu. Zagledao se ravno dolje i onda se naglo ispravio. Uzmaknuo je.
– Šta je to? – upitam ga tiho.
– Pištolj, – odgovara on još tiše.
– Znam da je pištolj. Ali koji?
– Ne znam, – priznaje.
Još jednom je provirio preko ruba ograde.
– Misliš da je pravi? – prošapćem pitanje.
– Izgleda kao pravi, – šapće on natrag.
– Što ćemo?
– Ne znam. Moram prvo zapalit.
Izvadio je kutiju cigareta iz džepa. Bila je nova. Otvorio ju je. Dva-tri puta prstom je kucnuo po njenom dnu. Izvukao je jednu cigaretu, a kutiju bacio na stol. Ja sam napunila čašu sokom od naranče. Ponudila sam i njega, ali je odbio. U ustima mu je okus nesuđenog piva, kaže. Sjela sam za stol, a on je ostao stajati. Da dim ne ide u mene, rekao je. Na mome mobitelu svirao je Terezin koncert. Ne ovaj na kojem smo večeras bili, neki drugi, raniji. S recepcije su jedva čujno dopirale cajke. Zvukovi koji se nikako nisu mogli pomiješati i izmiriti.
Uz glasan cvilež guma, presjekavši dvije trake, iz suprotnog smjera skrenuo je jedan automobil. Zaustavio se ispod naše terase, baš pored onog stola. Razabirem dva muška glasa koja svoju prepirku nastavljaju i nakon što su izašli iz automobila. Virim preko ograde. Dolje su još dvije cure u minicama i štiklama. Iz auta trešte cajke. To nije pisalo na bookingu.
„Ima te u jeseni...” ponavljam u sebi. Ne dozvoljavam ničemu da ispere iz moje glave čaroliju koju je stvorila Tereza na Forumu. Zahvalila nam je što smo došli! Zabotu i meni.
Društvu se pridružuje još jedan muškarac. Odjeven je u crno. Primiče stolicu sa susjednog stola i uključuje se u svađu. Raspravljaju li o podjeli plijena ili je to samo rasprava o tome koga je Hajduk trebao angažirati u ovom prijelaznom roku?
Vratila sam se i ja na svoje mjesto za stolom. Sok se u čaši brzo grijao.
Zavijanje hitne i plava svjetla začinili su trenutak. Projurila je prema gradu, baš u onom smjeru iz kojeg je malo prije došao automobil.
„...vi-u vi-u vi-u...” zavijala je sirena nemilosrdno.
„...otrgnutom listu hrasta...” nisam se dala.
Sad je Zabo ustao i provirio preko ruba.
– Šta rade?
– Ništa, – šapće on.
– Kako ništa? – upitam preglasno i u trenu shvatim grešku.
– Ništa, sjede. Ček, ček, ček... – prošapće uzbuđeno i ušuti.
– Šta? Šta?
Ne može mi samo tako najaviti opasnost i onda zašutjeti. Borim se sama sa sobom da i ja ne pogledam preko ograde. Ali, mislim, bolje da gleda samo jedan. Lakše će nas uočiti oni dolje ako smo dvoje nagnuti preko uglačanoga ruba. K vragu! Zašto ne gledam akcijske filmove? Sad bi mi dobro došla neka vještina. Muške glasove pokušao je nadjačati ženski, ali svađa, ili rasprava, ubrzo se vratila na prijašnji tok. Ne mogu se sjetiti jesam li prezime Tramezzani čula u sportskim vijestima ili u crnoj kronici.
– Čekaj, čekaj, sad netko dolazi...
Trenutak je bio napet i dug.
– Ah, ništa, recepcionar je donio butelju.
Sve bolje od boljeg, pomislila sam. Naoružani su, pijani i agresivni.
– Gdje je pištolj? – upitam, ali ne čekam odgovor. Naginjem se.
Onaj čovjek u crnom vrtio je pištolj oko svoga prsta. Krug naprijed, pa krug natrag. Zatim je redom nišanio u cure koje su sjedile za stolom. Najprije u lijevu. Ova je ostala mirno sjediti kao da je to najnormalnija stvar. Onda je nanišanio u desnu.
Je li to neka igra? Ruski rulet?
– Daj, ostavi to, – upozorio ga je jedan od one druge dvojice starijih muškaraca. – Još ćeš pogoditi nekoga.
Sok se već bio toliko ugrijao da mi više nije prijao. Pustila sam tih nekoliko preostalih gutljaja u čaši.
Jednako naglo i glasno kako je došlo, društvo se diglo od stola. Posjedali su u automobil. Čula sam zatvaranje četiriju vrata. Virnula sam još jednom preko ograde. Četvorka je otišla, ali onaj čovjek u crnom ostao je sjediti za stolom. Zagledan u daljinu, ispijao je zadnje gutljaje vina, pušio i poput najbržeg revolveraša Zapada vrtio pištolj u lijevoj ruci. Krug naprijed, krug natrag. Nanišanio je u mrak. Krug naprijed, krug unatrag oko obarača. Opet je na trenutak nanišanio u neku zamišljenu, udaljenu metu. Naprijed, natrag...
– Odličan koncert je bio, – rekla sam Zabotu.
– Da, stvarno odličan. – složio se.
Izula sam tenisice i vratila se u sobu.
– Misliš da je to zaštitar? – glasno sam upitala.
Legla sam u krevet. Na mobitelu sam si ponovo pustila Terezin koncert. Ako već odem, neka me barem isprati dobra muzika.
– Može bit'. Ne znam.
