Toga je dana Branka na malim nespretnim nožicama žurila prema kući stare matere. Kuća se nalazila blizu, u istom selu, u Jargovu, ali da dođe tamo, morala je proći pored Starog gdje je uvijek nešto strašilo tako malenu djecu. Stara je mat imala običaj odrezati veliki komad kruha svojoj najstarijoj i tada jedinoj unuci. U Brankinoj rodnoj kući nije bilo gladi, ali možda je za ručak baš bila mrkva, a prema merljinu je razvila averziju još u tim mladim godinama. Tada još nije bila moja baka, bila je tek jedna djevojčica od tri godine koja je trčala koliko su je nesigurne nožice nosile kako bi čim brže prošla pored Starog na kojem su tri svićice sablasno gorjele čak i u podne.
Otac je otišao nema par dana. Kao i toliki drugi očevi iz njezinog kraja Alojz, kojeg su zvali i Vjekoslav, otišao je u Ameriku, u Novi Svijet, a sve kako bi za sebe i svoju malu obitelj osigurao bolje životne šanse.
Baka nije znala gdje je Amerika, ali kad je skupila hrabrost i podigla pogled baš tamo na Starom, najdalje što je vidjela bila je kapelica sv. Jurja, tamo na vrhu brežuljka, na ulazu u Vinodolsku dolinu, Zlatnu dolinu. To mora biti Amerika, pomislila je, jer iz perspektive trogodišnje djevojčice koja je upravo odbila ručak, gledajući iz doline u kojoj se nalazi Jargovo, ništa udaljenije od toga ne može postojati. Kad bi samo jednoga dana, možda danas, a možda sutra, kad bi uspjela nagovoriti svoju mamu da je odvede gore... sigurno bi gore, kod kapelice sv. Jurja našla bi svoga voljenog oca.
sv. Juraj i zmaj
Legenda kaže da je Juraj u drevna, gotovo biblijska vremena tumarao ovim krajevima na svome bijelome konju u pratnji dobre prijateljice Barbare. Kako je to bivalo u tom mračnom dobu, ničim izazvan napao ih je zmaj. Juraj bi se, da je bio sam, možda bio i sukobio s njim – ne bi mu uostalom bilo prvi put da je savladao zmaja, ali kako je bio u društvu prekrasne djevice Barbare, shvatio je da je bolje pobjeći. Njegov ih je konj junački nosio po brdovitom terenu sve dok nisu naišli na ogromnu pukotinu. Bila je to Vinodolska kotlina koja se poput brazde usjekla u kraško tlo Mediterana. Zapjenjenih sapi, konj se vinuo u skok kakav se do toga dana nije vidio i preskočio prazninu koja se otvorila ispod njegovih kopita. Međutim, kako to biva u tim pričama, Barbara je pri doskoku pala s konja i otkotrljala se u dolinu, dok je Juraj doskočio na 225 metara visok brežuljak koji danas, jednako kao i onda čuva ulaz u kotlinu, ulaz iz smjera mora.
U spomen na taj junački čin Jurja i Barbare – koji tada još nisu bili sveti, naime Jurja je svecem proglasio papa Gelasius I u petom stoljeću, dok se Barbaru počelo štovati kao mučenicu, a zatim i sveticu u osmom stoljeću – stanovnici ovoga kraja podigli su kapelicu sv. Barbare i crkvu sv. Jurja, tako da one sada budno paze na možebitne zmajeve u Vinodolskoj dolini koju neki nazivaju i zlatnom.
Postoji priča, a ja volim takve priče, da se na jednom kamenu na vrhu brda nalazi i otisak kopita konja svetoga Jurja nastao pri tom silovitom doskoku. Kad sam bila mala i kad je cijeli svijet bio tajanstven, uporno sam htjela naći taj znak ostao iz vremena svetaca, ali čak niti moja nesputana i pomalo divlja mašta nije dostajala da one brazde u kamenju vidim kao otisak potkove. Dobro, dođe tako vrijeme kada čovjek prestane vjerovati u zmajeve i ostala čuda.
Pogled sa sv. Jurja
Sa brežuljka sv. Juraj pruža se pogled koji oduzima dah. Dobro, dah prvo oduzme nemilosrdna uzbrdica kojom se treba uspeti na ovaj brežuljak koji je ime dobio po crkvici koju su sagradili Bribirci. (Na putu prema gore lijepo mirišu kadulja i smilje koji prkoseći svemu rastu između oštrih stijena.) Za vedrih i bistrih dana, kakvi su oni nakon bure, duboko plavetnilo mora koje ispuni oči promatrača omeđeno je bijelim, ogoljelim stijenama Krka, Crikvenicom i Selcem na sjeverozapadu, te Klenovicom na jugoistoku. Kad se pogled skrene na suprotnu stranu, pred njime se otvara čitava Vinodolska dolina, Bribir sa svih 14 zaselaka, Novi Vinodolski, Ledenice...
Kako bilo, vjerujem da nije prošlo puno vremena prije no što je moja baka shvatila da je Amerika ipak nešto dalje od brežuljka na kojem je još u 11. stoljeću sagrađena kapelica sv. Jurja. Ako ne prije, shvatila je to sredinom 1950.-ih kad se u francuskom Cherbourgu ukrcala na brod Queen Elizabeth koji će je odvesti u New York – čula sam ga zvati i Nevijork. S njom je išla moja mama, tada osmogodišnja djevojčica. Iako je Amerika u ono doba bila sasvim jedan drugačiji svijet u odnosu na Jugoslaviju, blještav i bogat, iako ju je njezina mama, moja prabaka koju sam zvala nona silno nagovarala da ostane u Novome Svijetu, pa je čak i susjedu angažirala da napravi najveću tortu koju je moja mama ikada vidjela, baka niti u jednom trenutku nije dvojila oko povratka. Amerika, govorila je, to je potrošačko društvo. U njezinom svijetu, prema njezinim mjerilima to je bilo i ostalo najgore moguće društvo.
