"Slušam te cijeli dan i stalno govoriš 'moram'. Zamijeni to moram nečim drugim. Reci: trebala bih, reci voljela bih, bilo bi lijepo, bilo bi dobro... bilo što, samo ne moram."
Gledala sam prijateljicu koja mi je to govorila dok smo sjedile u neuglednom kafiću, okružene razgovorima o turistima, građevini i drvima. Nisam bila baš presretna. Ja, ja, ja - zamuckivala sam bez glasa, u mislima - ja sam dvadeset godina uložila u to da ovladam riječima, podsviješću, da postanem kreator vlastitog života, a sad, eto, na, sad se sve srušilo na jednoj jedinoj riječi. Moram nešto reći, moram se pobuniti.
To sam već naučila
Srećom, to sam naučila davno prije. Na sličnoj takvoj kavi, samo što je osoba s druge strane stola bila druga. Priznala mi je da je za jedan vrlo težak životni korak smogla snage nakon što je danima, ma šta danima, mjesecima čitala knjigu Louise Hay. A, joj, pomislila sam tiho, najtiše, u sebi, ne dopustivši niti jednom mišiću na licu da me oda. Ma gdje sam ja od toga, kad sam ja čitala Louisu!
To je progovorio ego, ali sam ga uspješno utišala i rekla sama sebi: dobro, ako je tako, ako si tako davno čitala njezine knjige - zašto si još uvijek na istom mjestu? Ha? Kako ćeš nešto naučit' ako si uvijek u pravu? Odjednom mi je postalo zanimljivo i korisno ono što mi je tadašnja sugovornica imala za reći, imala sam nešto za naučiti od nje.
"Zaista, da, imaš pravo," priznala sam nakon što sam se u sebi dva puta namrštila. Divno je imati takvu prijateljicu, pomislila sam.
Život okupiran riječju 'moram'
Uistinu, moj se život nekako, ne znam kako ni zašto, niti kada stisnuo u tu sitnu riječ 'moram'. Toliko sam morala, da me to paraliziralo, zarobilo. Nisam mogla ništa napraviti, nikamo se pomaknuti jer su mi noge bile okovane riječju 'moram'! Više knjigu nisam mogla pročitati jer sam uvijek morala napraviti nešto drugo.
Tri, dva, jedan... kreni: citati koji pokreću
Vjerujem da svakome ponekad treba malo motivacije. Kad se pojave sumnje i nedoumice, dobro dođe neka poticajna misao od ljudi koji su istim putem prošli prije nas. Ja se uvijek u takvoj situaciji vraćam nekolicini citata. Konačno sam svih šest sakupila na jednom mjestu, a Goran je od njih napravio lijepi poster koji možeš preuzeti i postaviti kao početnu stranicu na kompjuteru ili ga isprintati i uvijek imati negdje blizu. Ispuni obrazac i poster s "citatima koji pokreću" stiže u tvoj email pretinac.
S Pepinom, našim psom, više se s njim nisam imala vremena igrati jer su mi ruke bile zauzete moranjem. Što je najgore, više nisam pisala, niti razmišljala o dokumentarcima, samo sam mislila što sve moram.
Udahnula sam duboko. Knjižnica mi je daleko, ali na policama ima knjiga koje odavno planiram pročitati. Neke sam dobila, neke naslijedila, neke su došle s nama iz Delnica. Uzela sam dvije - najbolje je uvijek početi čitati dvije knjige istovremeno, pa odlučiti koju ću pročitati prvu, koju drugu ili je ostaviti nepročitanu.
Dvije biografije
Jedna je bila Marksova mladost, romansirana biografija Karla Marxa. Druga je bila biografija Marije Krucifikse Kozulić, Riječanke, rodom iz Malog Lošinja i časne sestre, osnivačice Družbe sestara presvetog srca Isusova.
Oboje je duboko potreslo siromaštvo koje su susretali na ulicama. Jedna je život posvetila pomaganju siromašnoj djeci i njihovim obiteljima u Rijeci, a drugi je sanjao o društvu u kojem to neće biti potrebno jer siromašnih neće biti.
Imam još puno knjiga koje čekaju čitanje, a ja - otkako više ništa ne moram - ja ponovo uživam u njima.
Koja je tvoja omiljena ljetna literatura?
Podržite naš rad kupnjom knjige To nije pas, to je Cher! direktno od izdavača
13,00€ (plus poštarina)
Ako si pročitala koju od mojih knjiga, molim te javi mi jesam li uspjela barem djelomično u svojoj namjeri da se nakon čitanja osjećaš prozračno, lako i inspirirano. Svaki osvrt i povratna informacija puno mi znače.
Prati nas i na YouTube kanalima:
- Kako ćeš nešto naučit ako si uvijek u pravu?
Ja, ja - zamuckivala sam - dvadeset sam godina uložila u to da ovladam riječima, podsviješću, a sad se sve srušilo na jednoj jedinoj riječi. - Savršen dan
Moram priznati da se ponekad prestrašim kad krenem odgovarati na gornja pitanja. Ne zato što se bojim da se moj idealan dan zbog ovog ili onog razloga nikad neće dogoditi, već zato što mi se čini da bi se lako mogao pretvoriti u jedan beskrajan dan. - Knjiga koja ne valja, a ipak je morala biti napisana
Zato nikada, baš nikada neuspjeh ne treba gledati drugačije, nego uvijek i isključivo kao priliku za učenje i napredovanje. Iako će mnogi požuriti podsjetiti nas na neuspjehe, možda dobronamjerno upozoriti, ipak ću se radije držati onoga što sam naučila od svog psa, tornjakice Cher: neuspjeh i poraz nisu isto. Poražen je samo onaj tko odustane. - U restoranu
Pokušala je zbrojiti koliko će je koštati ovo zadovoljstvo, ali kad je došla do 30,00€, prestala je računati i sjetila se savjeta koji je pročitala jutros u anđeoskoj karti koju je izvukla: „Ako hoćeš bogatstvo, najprije moraš postati bogat.“ - O čemu se radi u knjizi To nije pas, to je Cher!?
Stanje u kojem osjećamo povezanost, a ne izoliranost. Iz tog stanja treba stvarati. Zaljubiti se u dan. Stanje slično ljubavi, ali lakše dostižno za mene, a mislim i za većinu ljudi jest stanje zahvalnosti. Zapravo, svaka vibracija od koje čovjek osjeća lakoću, sreću, prozračnost i koje ga puni energijom.
