Vrt ne podnosi žurbu. U vrtu se sve događa polako. Pogledaš danas, pogledaš sutra - nikakva promjena.
Posiješ - čekaš. Zaliješ - čekaš. Provjeriš sutradan - čekaš. Konačno uočiš da su niknule biljčice toliko nježne da ih se bojiš i gledati duže kako ih ne bi ugrozio, a kamo li zaliti. Ipak, zaliješ ih jer će bez vode uvenuti.
Čekaš. Kao da ti život ovisi o tome. K tome, pritom vježbaš otpustiti vezanost za rezultat. Što bude - bit će.
Odjednom, ono što je bilo prazno, postane zeleno i raskošno. Puno listova i života. Osim ako se ne radi o salati - čekaš. Čekaš da se pojave cvjetovi. Promatraš leptire i pčele kako marljivo oblijeću oko njih. U tom čekanju zaboraviš što zapravo čekaš. Prođu i dva, tri dana kako ne ideš u vrt jer je sve što ćeš tamo zateći isto kao što si pustio jučer.
Sve dok...
Sve dok se ne pojave prvi plodovi. Maleni krastavčić kojeg ćeš sad još više zalijevati kako bi narastao, nadebljao se i bio pun okusa i sočan kad ga napraviš na salatu. Šarene mahune... Mmmm, tko ono voli maneštru od mahuna? Raštika, za koju sam zaboravila kako ju je moja nona pripremana. Dakle, morat ću pitati mamu. Pomidori se još moraju zacrvenjeti. Jagode ne želim dijeliti s puževima. Zato ih i ne puštam da potpuno sazriju. Čak su i takve neusporedivo bolje od onih iz dućana.
Na kraju i nije poanta u plodovima. Poanta je u vremenu provedenom u vrtu, u dodiru sa zemljom i opažanju njezinih promjena. Jedna mi je vrtlarica koju izrazito cijenim rekla: ja više ne obrađujem vrt, ja dizajniram prostor.
Zapisi iz vrta 2 - tikvice i kukuruz
Zapisi iz vrta 1 - pregled stanja
Pratite nas na YouTube kanalu
