Razveselila sam se kad sam vidjela da je češnjak niknuo i da su mu klice poredane kao vojska. Špinat dobro napreduje. Peršin također. Posijali smo ga u najbolji dio, gdje je zemja najmekša jer je to peršin za korijen.
Za razliku od peršina, rotkvica i špinata, tikvice su nekako loše niknule. Od čitave vrećice samo četiri biljke. Ne žalim se, glavno da je nešto niknulo. Tikvice smo prve sijali i taj komadić zemlje smo prvi prekopali. Iskoristila sam priliku i poplijevila zemlju oko tikvica. Neki kažu da ne treba plijeviti. Ne znam što bih rekla. Kad vidim korov, sjetim se Malog princa i stabala baobaba. Svaki dan ih je morao čupati inače bi toliko narasli da bi ugrozili njegovu planetu. Tako je i s mislima: svaki dan, svaki trenutak moramo voditi brigu o njima, biti ih svjesni jer se na prvu lošu misao veže druga i začas ispletu paučinu koja čovjeka zarobi u lošoj situaciji.
Na mjesto gdje smo posadili prve tikvice, dodala sam još pet rupica u koje sam stavila po nekoliko sjemenki. Tikvice volim saditi na rubu jer njihovi grmovi budu ogromni, pa volim da rastu izvan obrađene zemlje.
Ostalo sjeme sam "sakrila" na rub malene lijehice koju smo izravnali i ogradili kamenom. Nema mi ljepšeg od kamenog ruba. Odabrali smo taj dio vrta za tikvice jer smo primijetili da je zemlja tu ilovasta, ali najviše mokra, pa smo pretpostavili da bi to možda moglo odgovarati tikvicama koje vole vodu. Pored tikvica posijala sam kukuruz. Piše da su oni dobri susjedi. Vidjet ćemo.
Kamene prezide napravila bih sve gore do puta. U tu svrhu trebala bih iskrčiti šikaru koja se tu nalazi. Ne znam koliko ću moći obzirom na rame koje me boli kad puno radim krampom. Možda bih se morala uklopiti u dominantnu paradigmu našeg vremena: doći do rezultata bez truda ili s minimalnim trudom umjesto da uporna k'o mazga uživam u radu u vrtu.
Veseli me da se mlade biljke krastavca počele hvatati za žicu i plesti po njoj. I Goran i ja volimo salatu od krastavaca. Na lozi koju smo presadili uočila sam nekoliko grozdića.
