Minuta za priču

Tamo je Amerika – sv. Juraj
Tamo je Amerika – sv. Juraj

Toga je dana Branka na malim nespretnim nožicama žurila prema kući stare matere. Kuća se nalazila blizu, u istom selu, u Jargovu, ali da dođe tamo, morala je proći pored Starog gdje je uvijek nešto strašilo tako malenu djecu. Stara je mat imala običaj odrezati veliki komad kruha svojoj najstarijoj i tada jedinoj unuci.

To nije pas, to je Cher!
To nije pas, to je Cher!

Uskrs je te godine pao dosta rano, a i mi smo odlučili krenuti prilično rano, odmah nakon jutarnje kave. Plan je bio popeti se na Televrin, najviši vrh Lošinja. Trebao je to biti lagani izlet kao priprema za trenutak kad će se proljeće poput vlaknastog vela spustiti na planinske vrhove, a topla sunčeva zraka otopiti zadnje hrpice snijega. Nema ljepšeg od proljeća u planinama kad zaljubljeni pjev ptica izmami uspavane cvjetne glavice iz podzemlja i čitavi se proplanci okite šarenilom boja i zujanjem pčela.

Vlakom do Zagreba
Vlakom do Zagreba

Pa što ako mi je mama dala ruku. Jedva me je lagano povukla. Gotovo se moglo reći da sam uspjela sama ući u vlak. Pritom sam zaprljala desnu nogavicu na svojim bijelim hlačama jer sam zapela za rub donje stepenice visoke kao gora. Prošla sam rukom preko blijede mrlje, ali umjesto da sam je uklonila, samo sam je razmazala. Postala je veća, mada je dodatno izblijedjela i sad se činila kao sjena koja ne ovisi o svjetlu, već ima svoj život.
Sestra je našla naš kupe – šest sjedala za nas tri.

Terasa XI
Terasa XI

Ne osvrćući se na pucketanje parketa hitrim sam korakom došla do stola za kojim je sjedila knjižničarka. Pružila sam joj odabranu knjigu. Ova se jedva primjetno nasmijala, a meni je bilo strašno neugodno. Što ako ona misli da nisam još dovoljno velika da počnem čitati knjige? Konačno, devet godina sam napunila tek prije nekoliko dana.

Maškare
Maškare

Na mome zelenom pisaćem stolu, pored kaleidoskopa i knjige na čijoj je naslovnici kao krv crvenim slovima pisalo Sablast Llana Estacada, bio je veliki tanjur s ostacima torte i kolača što su ostali od jučer. Iza tanjura, u vazi se šarenio buket cvijeća. Na širokoj papirnatoj vrpci zalijepljenoj iznad moga kreveta plavim flomasterom je bio napisan broj 10. Broj 10 za mojih deset godina.

previous arrowprevious arrow
next arrownext arrow
  • Tamo je Amerika – sv. Juraj
    Toga je dana Branka na malim nespretnim nožicama žurila prema kući stare matere. Kuća se nalazila blizu, u istom selu, u Jargovu, ali da dođe tamo, morala je proći pored Starog gdje je uvijek nešto strašilo tako malenu djecu. Stara je mat imala običaj odrezati veliki komad kruha svojoj najstarijoj i tada jedinoj unuci. […]
  • To nije pas, to je Cher!
    Uskrs je te godine pao dosta rano, a i mi smo odlučili krenuti prilično rano, odmah nakon jutarnje kave. Plan je bio popeti se na Televrin, najviši vrh Lošinja. Trebao je to biti lagani izlet kao priprema za trenutak kad će se proljeće poput vlaknastog vela spustiti na planinske vrhove, a topla sunčeva zraka otopiti zadnje hrpice snijega. Nema ljepšeg od proljeća u planinama kad zaljubljeni pjev ptica izmami uspavane cvjetne glavice iz podzemlja i čitavi se proplanci okite šarenilom boja i zujanjem pčela. […]
  • Vlakom do Zagreba
    Pa što ako mi je mama dala ruku. Jedva me je lagano povukla. Gotovo se moglo reći da sam uspjela sama ući u vlak. Pritom sam zaprljala desnu nogavicu na svojim bijelim hlačama jer sam zapela za rub donje stepenice visoke kao gora. Prošla sam rukom preko blijede mrlje, ali umjesto da sam je uklonila, samo sam je razmazala. Postala je veća, mada je dodatno izblijedjela i sad se činila kao sjena koja ne ovisi o svjetlu, već ima svoj život. Sestra je našla naš kupe – šest sjedala za nas tri. […]
  • Terasa XI
    Ne osvrćući se na pucketanje parketa hitrim sam korakom došla do stola za kojim je sjedila knjižničarka. Pružila sam joj odabranu knjigu. Ova se jedva primjetno nasmijala, a meni je bilo strašno neugodno. Što ako ona misli da nisam još dovoljno velika da počnem čitati knjige? Konačno, devet godina sam napunila tek prije nekoliko dana. […]
  • Maškare
    Na mome zelenom pisaćem stolu, pored kaleidoskopa i knjige na čijoj je naslovnici kao krv crvenim slovima pisalo Sablast Llana Estacada, bio je veliki tanjur s ostacima torte i kolača što su ostali od jučer. Iza tanjura, u vazi se šarenio buket cvijeća. Na širokoj papirnatoj vrpci zalijepljenoj iznad moga kreveta plavim flomasterom je bio napisan broj 10. Broj 10 za mojih deset godina. […]
  • Bicikl
    Izvukla sam svoj plavi Pony iz garaže i izvela ga iz dvorišta. Zatrčala sam se i u trku sjela a njega. Nogavica kratkih hlačica u kojima sam bila zapela mi je za sic, ali uspjela sam prebaciti nogu i sjesti. Uhvatila sam moment i nastavila žustro vrtjeti pedale tjerajući bicikl prema neboderima na kraju ulice. […]
  • Billie i Marin
    Billie je u svom velikom dvorištu bila sama. To joj nije bilo pravo ime, ali voljela je samu sebe nazivati tako jer je smatrala da zvuči prilično opasno, tako da bi svatko mogao povjerovati da je nekakva odmetnica, a ne djevojčica iz prve kuće na početku ulice. Iz svog je luka ispaljivala strelice u metu koju je postavila na zid. […]
  • Morska pjena
    Uvala se kupala u jutarnjem miru. Samo je udaranje mora u daleke stijene što su zatvarale uvalu odvajajući ovaj komadić morskoga raja od ostatka svijeta, podsjećalo na noćašnje žestoko nevrijeme. Ovdje, na plaži more je bilo mirno, a maleni račići ostavljali su svoje tragove na pjeskovitom dnu. Gotovo prozirne ribice skupile su mi se oko nogu čim sam zagazila u more. […]
  • Udica
    Bilo je kasno proljeće. Malo prije podne. Sunčeve su zrake već grijale atmosferu. Grupica dječaka, zaokupljenih razgovorom, sjedila je na rivi dok im je more u ritmu svoga daha doticalo bosa stopala. Jedna jedina drvena barka plesom je pratila taj ritam koliko joj je to dozvoljavalo debelo uže kojim je bila privezana za željezni prsten na obali, a odsjaj sunca nestašno je treperio na nemirnoj vodenoj površini. […]
  • Vilenjaci
    Sjećam se vilenjaka. Živjeli su zajedno s patuljcima i vilama u parku preko puta moje kuće. Ne sjećam se njihovih lica. Ne sjećam se kako su se zvali. Mislim da ih nisam niti poznavala. Možda sam ih jednom vidjela. Ali znam da su bili u tom parku. Prisutni u listovima lovora i krošnjama platana. […]
hrHrvatski
Scroll to Top