Grad je bio sablasno pust. Jedna jedina ulična lampa palila se i gasila u nepredvidljivom ritmu kao da prolazniku želi otkriti tajnu broja pi. Njezino hirovito, zelenkasto svjetlo bilo je dovoljno tek da mraku otrgne vreće s pijeskom uredno postavljene uz podrumske prozore. I ponekog rijetkog, rijetkog prolaznika.
Njezin korak slijedio je kaotičnost svjetla. Naslonjen na fasadu, s cigaretom u ruci, gledao je kako je napravila nekoliko brzih koraka, pa dva, tri usporena. Jedan ravno, pa dva lijevo. Onda zastaje, vadi nešto iz unutarnjeg džepa kratke vunene jakne. Čeka da se upali zelenkasta lampa, pa gleda to nešto, pa to privija na grudi, pa sprema natrag u džep i nastavlja. Dva koraka desno, tri brza ravno, jedan lijevo. I ponavlja tu nasumičnost kao da cilj tih koraka i nije na ovome svijetu.
Kad je treći put zastala, primijetio je da je umjesto u džepu, ta njezina svetinja završila na vlažnom asfaltu ispucalog pločnika. Nije primijetila. Nastavila je koračati. Bacio je do pola popušenu cigaretu, prišao brzo i vidio da poput otpalog lista na napetoj površini jezerca, u lokvici vode pluta fotografija.
– Hej, – potrčao je za njom – hej, ovo ti je ispalo.
Pružio joj je fotografiju okrenutu poleđinom prema gore. Ipak, imao je dovoljno vremena i dovoljno radoznalosti da je prije pogleda. S mokrog papira pogled su mu uzvratila dva nasmiješena lica, jedno uz drugo, kao prije poljupca. Mladić s fotografije bio je ošišan na kratko i na glavi je imao sivo maslinastu vojničku kapu s crvenom zvijezdom.
Otresao je kapljice vode i potrčao za djevojkom tako sretnom u tom nekom, prolaznosti otrgnutom trenutku, a tako izgubljenom sada. Uzela mu je fotografiju iz ruke i zahvalila osmijehom. Oči su joj bile pune suza, a šminka razmazana. Jedan automobil projurio je praznom ulicom. Iz otvorenog prozora, poput rastopljenog sira, za njim se vukla domoljubna koračnica.
