Dolazak
Autobus je naglo i oštro skrenuo udesno kako bi ušao u stanicu. Ljudi koji su ustali sa svojih sjedišta, poletjeli su ulijevo usklađeno i istovremeno i činilo se da su tu točku uvježbavali godinama. Neki su se uspjeli uhvatiti za naslone sjedišta, drugi su rukama zamahnuli u prazno, pretvorivši na trenutak ruke u divovska krila vjetrenjača. Vozač je snažno zakočio, te su oni koji su se u prvom naletu zadržali na nogama, sada su poletjeli prema naprijed, naslanjajući se i rušeći jedni druge poput savršeno poslaganih živih domino pločica.
Nona me je značajno pogledala. U tom pogledu bilo je malo prijekora i puno brige.
- Rekla sam ti da moramo čekati da autobus stane.
Kad se vozilo konačno zaustavilo i kad su se vrata otvorila ispustivši pritom zvuk pištanja kao da pišti para, ljudi su se stali gurati prema izlazu. Jedan je htio preko drugog, ali prolaz se time nije proširio. Dapače, jedan je čovjek, s gustim crnim brkovima i bradom što su potpuno prekrili njegove usne, prebačenu preko ramena za sobom vukao veliku torbu koja bi zapela baš o svaki naslon. Ovi iza njega požurivali su ga i opominjali kao da im život ovisi o tome da čim prije izađu iz autobusa i udahnu.
Tek kad se gužva djelomično razišla, nona mi je rekla da krenemo prema izlazu. Uzela je dvije torbe u koje je spakirala naše stvari, a meni je dala moj mali ruksak i knjigu. Okrenula se i prije nego li će zakoračiti u prolaz, još jednom je pogledala sjedišta, kako bi se uvjerila da ništa nismo zaboravile. Na mom sjedalu svjetlucao se srebrni papirić od čokolatina koji sam putem pojela. Rekla mi je da ga uzmem i bacim u koš za smeće.
- Fala! - dobacila je vozaču u prolazu. Ovaj je nezainteresirano kimnuo glavom ne odvajajući pogled s papira u koji je nešto upisivao.
- Uvijek moraš reći 'fala' – podučila me kad smo već izašle iz autobusa.
- Ali nije ti ništa odgovorio – odvratila sam joj. Pravila se da me nije čula.
Na kolodvoru nas je dočekao metež. Sunce je cijeli dan pržilo nemilosrdno i ugrijalo je asfalt i beton pretvarajući atmosferu u lelujavu izmaglicu. Brojni su putnici, oslonjeni na velike kofere, torbe i ruksake, zaklon pronašli u hladu nadstrešnice. Djelići razgovora, istrgnuti iz svojih tokova poput raznobojnih krpica istrganih s odjeće, miješali su se međusobno i s mučnim i ritmičnim „puf-puf-puf” koje je ispuštao motor autobusa kojim smo netom stigle ovamo iz Rijeke. Sporo se krećući unatrag autobus je napustio peron kako bi nastavio svoj put prema Novom Vinodolskom i dalje na jug. Vozač je dodao gas i velika limena gusjenica poletjela je prema naprijed do kraja kolodvora, a onda naglo i oštro skrenula lijevo ne zaustavljajući se na raskršću i potpuno ignorirajući znak „STOP”. Njezino se limeno tijelo zanjihalo dva-tri puta prije nego što je nestalo iza drveća i zgrada.
Riječi meni nepoznatih jezika ostale su lebdjeti užarenim zrakom poput razbijenim molekula plina, sudarajući se, odbijajući se, miješajući se i stapajući se konačno u pjenušavu buku. Odjednom mi je svega bilo previše: i svjetlosti i topline, pa mi se lagano zavrtjelo u glavi. Protekla dva tjedna provela sam u tišini i tami svoje sobe, uglavnom u krevetu, oporavljajući se od bolesti i ova me je promjena uhvatila nepripremljenu. Pokrila sam uši dlanovima i zatvorila oči, a nona je primijetila da sam problijedila, te me je uzela za ruku i odvela pod hlad nadstrešnice. Ženu na klupici koju je oslovila je s „gospa Meri” zamolila je da mi dade mjesta da sjednem i da pripazi na mene dok ona ode pogledati gdje je naš autobus kojim smo trebale nastaviti putovanje do odredišta.
- Hodi, hodi, sidi evo poli mene – pozvala me gospa Meri k sebi na klupicu.
Svoje ogromno tijelo zakrito u crnu haljinu pomaknula je prema sredini klupice kako bi za mene napravila mjesta. Nećkajući se trenutak, dva, a onda sam odlučila da ću ipak ostati stajati. Jednom rukom oslonila sam se na torbu, a u drugoj sam čvrsto stisnula knjigu. Izdužila sam vrat kako bih pogledom mogla slijediti nonu. Ona je hitrim koracima već došla do autobusa parkiranog na najudaljenijem peronu. Između glava koje su se njihale autobusnom stanicom, pratila sam noninu sijedu kosu pazeći da je ni na trenutak ne ispustim iz vida. Vidjela sam je kako je pogledala tablu istaknutu na dnu ogromnog vjetrobranskog stakla, a zatim je nakratko zavirila unutra.
Moja nona oduvijek je imala sijedu kosu. Oduvijek, zapravo znači otkad je se ja sjećam. Čak i preko granice mojih sjećanja, njezina je kosa bila sijeda na njezinim rijetkim fotografijama. Rekla mi je da je prije toga imala plavu kosu. Bila je, kaže, prava plavuša. Možda i jest. Imala je plave oči. Lijepe, uokvirene gustim crnim trepavicama, ali sakrivene iza tamnih okvira i debelih stakala njezinih naočala. Tek kad bi skinula naočale da protrlja oči, one bi bljesnule poput dragog kamena, poput safira skrivenog u škrinjici s blagom. Ali onda bi vratila naočale i sjaj dragog kamena bi se ugasio poput zadnjeg komadića žara što se pretvara u pepeo, iza zakrivljenih leća.
Pratila sam njezinu sijedu, čvrsto unatrag začešljanu frizuru i tamno plavu svilenu bluzu dugih rukava kako se vješto probija i mimoilazi s grupom turista što se razlila po čitavoj širini kolodvora i kreće se njoj ususret, nezaustavljivo i mirno poput vodenog vala. Grupa se kotrljala sve do iza zadnjeg perona na na kom se zaustavio šareno oslikani autobus na kat prošavši prethodno stanicom gotovo nečujno, poput tata u zimskoj noći. Između glava pokrivenih slamnatim šeširima širokih oboda i poneke bijele kape na šilt, vješto poput ribe koja pliva protiv struje i virova, klizila je nonina uspravna figura, nepogrešivo i odlučno natrag prema meni.
- Nij' to naš – pokazala mi je prema zadnjem peronu i dodala: - naš će stati ovdje – mahnula je rukom prema peronu desno od nas.
- Ne brini se, nona, ja ću pročitati kad dođe.
- 'Oć, 'oć, pročitat ćeš. Ali moraš i pitat. Uvijek pitaj. Ki pita, ne skita.
Odjednom se prene, pogleda torbe, skine naočale i protrlja oči. Drago kamenje na tren je zasvijetlilo.
- Mirta, nismo 'zele loptu - reče s bolom u glasu.
I ja sam pogledala prema torbama i odmahnula glavom. U njima sigurno nema lopte. One jesu velike, ali uske, a lopta je okrugla i ne bi se mogla zagurati u njihovo četvrtasto tijelo.
Nona zadigne svileni rukav i pogleda na zlatni sat što je poput kapljice rose zasjao na njezinoj naboranoj i kvrgavoj ruci.
- Hodi, hodi, idemo kupiti loptu! Gospa Meri, pripazite nam na torbe – doviknula je poznanici dok je mene već vukla za ruku preko dvije trake široke ceste, mašući lijevo i desno vozačima da se zaustave i propuste nas preko.
Njezin hitar korak bio je pretežak za mene i počela sam nezaustavljivo kašljati. Ona je stala, gledala je prema dućanu koji je već bio nadohvat ruke, pa natrag prema kolodvoru, pa na svoj sat, pa u mene.
- Čekaj me ovdje! - presjekla je na kraju i ostavila me da kašljem na klupici pod suncem koje je pržilo. Krupne kapljice znoja skupljale su mi se na čelu, pa slijevale niz obraze i kapale na tlo, a ja sam samo kašljala i kašljala i kašljala. Kao da moram iskašljati dušu prije nego mi bude dozvoljeno zaustaviti se i krenuti dalje.
- Nona – povikala sam za njom izvlačeći najdublje skrivena zrnca energije da na tren zaustavim kašalj – traži pravu košarkašku! Pravu košar...
Moja spremljena energetska zrnca su se istrošila i zadnja riječ ugušila se u kašlju. Mogla sam se samo nadati da me je čula.
Desetak minuta kasnije već smo sjedile u autobusu na prvom sjedištu s desne strane. Nona. Dvije torbe, moj ruksačić, knjiga, ja i lopta. Prava košarkaška.
Iznad Selca autobus je skrenuo s magistrale; lijevo gore prema Bribiru. Soptao je i stenjao, ispuštao bolne jecaje vijugajući cestom što se strmo uspinjala. Ja sam u krilu držala košarkašku loptu, na koju sam naslonila knjigu. Čitala sam o preriji i vjetru koji je u svoj kovitlac uhvatio sitan pijesak, te ga vrtio i vitlao zrakom i ubrzavao ga bezgranično. Suhi je pijesak ulazio u usta i nos, punio oči i zavlačio se pod odjeću. Ali iskusni je, prekaljeni kauboj navukao maramu preko lica, a oči stisnuo toliko da su od njih ostala tek dva uska proreza. I ja sam stisnula oči. On je pred sobom vidio daleki horizont, a iznad sebe tek plavo nebo po kojem su jurili isprekidani pramenovi bijelih oblačaka. Ja sam vidjela crna slova koja su poskakivala po požutjelom papiru prateći ritam poskakivanja autobusa po rupama na cesti, ali oboje smo u ustima imali isti okus slobode koji donosi avantura i put u neuobičajeno. Zaboravila sam i na nonu i na drmusanje i uzdahe motora i zamišljala daleko plavetnilo koje remeti tek izdignuta silueta kaktusa.
- Pusti knjigu! – opomenula me je nona – Gledaj prirodu, cestu gledaj. Kako ćeš znati gdje treba izaći?
Hm, na trenutak sam se zamislila. Možda smo već i trebale izaći? Možda me je namjerno pustila i nije mi htjela reći: „digni se, izlazimo!” Ne, ne, autobus je ispustio zadnji teški uzdah na vrhu uzbrdice. Točno tamo gdje je bila malena kapelica. Zatim smo prošli uz oštro skretanje desno dolje, pa uz dugačak i visok kameni zid.
- Pa, nona, ne zezaj me. Sad izlazimo. Na prvoj stanici.
Nona je jedva primjetno savila kutove usana u osmijeh i ponos, ali mi je svejedno uzela knjigu i spremila je u torbu.
- Mi ovdje izlazimo – nagnula se prema vozaču.
- U redu, nona – odvratio je ovaj.
Okrenuo je ogroman volan što mu je prekrivao koljena i ušao u proširenje s desne strane ceste. Glasno su zacviljele kočnice prije nego je autobus stao. Uz zaglušujuće šištanje, poput pare iz ekspres lonca, otvorila su se prednja vrata i mi smo izašle.
- Nona, velika Vam je unuka – dobacio joj je vozač umjesto pozdrava.
Nona je zastala na zadnjoj stepenici, okrenula se prema njemu i pojasnila:
- To mi je praunuka!
U tom trenutku, dok je to izgovarala, učinilo mi se da je još malo narasla.
- Praunuka, kažete? Pa nek' je živa i zdrava! Pozdrav, nona, vidimo se – ispratio nas je.
Para je ponovo zašištala dok su se za nama zatvarala vrata.
Puf-puf-puf, otpufkao je autobus ostavljajući iza sebe samo gusti oblak crnog plina i nas dvije, same na vrućem asfaltu što je isparavao pod našim nogama i mrežastom krošnjom ogromnog hrasta koja nas je kvrgavim granama poput ruku moje none štitila od sunca koje je i dalje bilo visoko na nebu. Odmah pored ugibališta, cesta se odvajala, zapravo prije je to bio uski prolaz nego prava cesta. Skretao je oštro unatrag, udesno i strmo prema dolje. Na vrhu toga odvojka žutio se putokaz djelomično zakriven visokim, podivljalim žbunjem. Na ispranoj ploči crnim je slovima pisalo: „Jargovo”.
