Sjećam se vilenjaka. Živjeli su zajedno s patuljcima i vilama u parku preko puta moje kuće. Ne sjećam se njihovih lica. Ne sjećam se kako su se zvali. Mislim da ih nisam niti poznavala. Možda sam ih jednom vidjela. Ali znam da su bili u tom parku. Prisutni u listovima lovora i krošnjama platana. Skrivali se ispod klupica, čučali su iza grota, bježali uskim stazicama. Ronili su u jezercu u kojem više nije bilo labudova. Možda ih nisam nikada ni vidjela jer su vješto izmicali pogledu. Ali znam da su stanovali u parku. Stvarali su pukotine u predvidljivom. Rastvarali su uzročnost i krutu zadanost newtonovskog svijeta. Bez njih moj bi život bio unaprijed određen. Ne u trenutku moga rođenja, već u trenutku stvaranja Svemira. Bez njih u tome parku, Laplaceov bi demon1 nemilosrdno proždro svako moje čuđenje i svako moje oduševljenje.
Katkad bi došli u moju sobu. Bila je prostrana. Moja soba. Imala je velike prozore kroz koje su mi se noću u krevet znale ušuljati zvijezde. Gledala je na jug ta moja soba. A ja sam žarko žudjela vidjeti sjever jer je na sjevernom nebu sjala Sjevernjača. Izvijala bih vrat i tražila Velikog Medvjeda, ali gore su bili samo Orion i njegov Pas. I samo ponekad, rijetko, ušli bi u moju sobu vilenjaci i na nebu bi umjesto Siriusa na tren bljesnuo Polaris. Trepnuo bi dva-tri puta, tamo gore, pa nestao, a ja bih mogla otploviti mirno natrag u svoj san.
Češće su dolazili danju. Na svojim lakim krilima donosili su drhtaj i ushit i iznenadnu radost. Najčešće kad bih se sa svojom sestrom i bratićima igrala na travnatom dvorištu naše kuće. Znali smo igrati dobre igre. Nijemaca i partizana. Nekad kauboja i Indijanaca, ali za tu su nam igru nedostajali luk i perjanica. Imali smo samo strijele. Igrali smo graničara, ponekad skakavca i krokodila kad bi nam se pridružili susjedi iz ulice. Da se pitala moja sestra, stalno bismo igrali lastik. I onda bi dolepršali oni, na dašku svježine, sa svojim čarobnim prahom na krilima i ja bih prekinula igru i sjela na zidić kraj parka. I čekala. Znala bih da će doći iako mi mama nije rekla. Rekli bi mi vilenjaci. Vilenjaci ne griješe. Oni vide dalje od ljudi. S koferom u jednoj ruci i drugom slobodnom za zagrljaj, u jakni koja bi mirisala na more i daljinu, pojavio bi se iz parka. Uvijek, nepogrešivo. Vilenjaci su znali.
Gdjekad su me čak nosili na valu što su ga stvarali od elektriciteta i etera. Preskočila bih tada sve stepenice, svih šest stepenica, preskočila bih sve te stepenice u jednom jedinom skoku. Nikada to ne bih mogla bez njihove pomoći. Sama po sebi nisam bila dovoljno spretna, ni dovoljno brza. Trebao je dobar zalet za preskočiti sav taj prostor. To su radili samo kad nitko ne bi gledao, tako da više nisam sigurna jesam li umislila ili je tako bilo.
Ali najveću čaroliju izveli su onog sunčanog popodneva kad sam se vratila iz škole. Mama mi je rekla da je otac otišao. Iznenada. Veliki teleskop kroz koji smo te večeri trebali gledati zvijezde, ostavio je na balkonu. Toliko je hitno morao otići. Bacila sam školsku torbu i otrčala gore. Gledala sam kroz okular, ali nisam vidjela ništa. Samo puno plave boje pred okom. Pomicala sam dugačku cijev lijevo – desno, gore – dolje, pa opet lijevo, pa desno, ali ništa osim tog beskrajnog plavetnila nije padalo na zrcalo. Ništa, ništa. Ni galeba, ni broda.
Kako je mogao otići? Dok sa ja bila u školi? Nisam mogla čekati do večeri da pogledam Sjevernjaču i da nam se pogledi susretnu na njoj. Zaboravila sam što mi je rekao, koliko treba pogledu da dosegne tu daleku zvijezdu. I još toliko natrag. Nisam smjela zaplakati. „Ako zaplačeš,” rekao je, „gotova si. Tvoj pogled nikad neće prijeći svemirska prostranstva.”
Pogledam izravno, postoje boje. Postoje ulica i kuća, postoji nebo i nekoliko oblačaka na njemu. Postoji park i zelene je boje. Pogledam kroz otvor okulara, sve je opet plavo. Odjednom je zrak omekšao, kao da ga ispire kiša. Zadržala sam pogled i u dugačku cijev ušla je zraka sunca. U toj zraci, koja je poništila modrinu, treperio je brod. Bijeli brod s crvenom zvijezdom na ogromnom dimnjaku. Velik, kao da je stvaran.
Pogledam izravno, nema ničega. Samo ulica i park i susjedov auto. Zažmirim na lijevo i desno oko prislonim na okular. Svježina je ispunila prostor. Brod je i dalje bio tamo. Ali, jaoj, on je bio tamo. Na brodu, na krmi, pogleda uprtog u dugačku cijev. Jednom je rukom mahao, a drugu je imao slobodnu za zagrljaj. Otvorim oči i odmaknem pogled od cijevi. Samo velika kuća crvene fasade preko ceste. I jedan auto što je poremetio tišinu ulice.
– Mamice, mamice, mahnuo mi je! Vidjela sam ga, mahnuo mi je s broda!
– Nemoguće. – odvrati ona i nastavi:
– Njegov brod je isplovio prije dva sata. Gledale smo Tamara i ja.
Nisam joj htjela dalje objašnjavati. Možda su i gledale kako odlazi brod. Ali nisu znale ništa o vilenjacima.
I tako...
Ti vilenjaci više ne žive u parku. Ni ja ne živim u toj kući, a to su moji vilenjaci i nastavili su sa mnom. Katkad zaustave kišu ili je pretvore u snijeg. Kao onog hladnog petka, zadnjeg petka jednog prosinca kad sam rekla sama sebi da bih sve dala da sutradan ne moram na posao. Pa je Rijeka zabijelila u zagrljaju snijega. Nitko nije došao, nastava nije održana. Pojave se onda kad ih trebam. Prevare materijalnost, vješto rastoče predvidljivost, raspuknu zadanosti i samo za mene stvore čaroliju. Svu tu čaroliju. Samo za mene.
1Laplaceov demon https://sh.wikipedia.org/wiki/Laplaceov_demon
