To nije pas, to je Cher!
Uskrs je te godine pao dosta rano, a i mi smo odlučili krenuti prilično rano, odmah nakon jutarnje kave. Plan je bio popeti se na Televrin, najviši vrh Lošinja. Trebao je to biti lagani izlet kao priprema za trenutak kad će se proljeće poput vlaknastog vela spustiti na planinske vrhove, a topla sunčeva zraka otopiti zadnje hrpice snijega. Nema ljepšeg od proljeća u planinama kad zaljubljeni pjev ptica izmami uspavane cvjetne glavice iz podzemlja i čitavi se proplanci okite šarenilom boja i zujanjem pčela.


Uskrs je te godine pao dosta rano, a i mi smo odlučili krenuti prilično rano, odmah nakon jutarnje kave. Plan je bio popeti se na Televrin, najviši vrh Lošinja. Trebao je to biti lagani izlet kao priprema za trenutak kad će se proljeće poput vlaknastog vela spustiti na planinske vrhove, a topla sunčeva zraka otopiti zadnje hrpice snijega. Nema ljepšeg od proljeća u planinama kad zaljubljeni pjev ptica izmami uspavane cvjetne glavice iz podzemlja i čitavi se proplanci okite šarenilom boja i zujanjem pčela.


Goranova namjera da odvede Cher u kratku šetnju prije polaska žalosno je završila jer ga je ona svom snagom povukla ravno prema autu. Otvorio joj je vrata, a ona se okretno i vješto provukla između preklopljenog prednjeg sica i vrata i zauzela svoje mjesto na zadnjem sjedištu. Ostala je stajati na svojim čvrstim nogama iako ju je nevidljiva sila pokušavala zbaciti iz ravnoteže kako je automobil vijugao lošom cestom od Jargova prema magistrali.


Spuštali smo se prema trajektnom pristaništu i vidjeli smo bijele brazde što su ih trajekti ostavljali u dubokom, plavom moru koje je dijelilo naša dva najveća otoka. Cher je stavila svoju veliku glavu između nas. Svoja dva pametna i blaga smeđa oka fiksirala je na nepoznatu cestu što je nestajala ispod haube automobila. Leđa Cresa zlatila su se u jutarnjoj izmaglici.


- Sjećaš li se – upitala sam je – kad si se vozila trajektom?

- Da, sjećam se. Niste me puštali iz auta iako sam lajala kao luda.


Hm, sad kad promislim, možda je baš zbog tog lajanja nismo pustili van. Bila je već velika, pravi pravcati snažni tornjak iako je u tom čvrstom tijelu bila još uvijek zaigrana duša mladog psića. Ali tko da gleda dušu kad 45 kila krene prema njemu? Druge su okolnosti bile kad smo išli u Dubrovnik brodom. Tada je imala upola manje kila i bila je još uvijek prihvatljive veličine za većinu ljudi.


- A ovaca se ne sjećaš?

Okrenula je glavu od mene i jednom šapom pokrila uho.


Goran je dugačko uže zavezao na kraj njezina povoca i tako dobio jako dugačku uzicu. Zbog tabli na kojima su stajala upozorenja da se ne uznemiravaju ovce, htjeli smo Cher imati pod kontrolom. S druge strane, htjeli smo i da ima dovoljno slobode na uskoj stazi obrubljenoj borovima na čijim su kvrgavim granama cvrčali prvi cvrčci. „Gle, Cher, gle, ovce!” povikala sam kad nam se približilo stado slobodnih životinja. Meketanjem su ispunile zrak. Između njih bilo je mladih janjčića. Nevini i bezazleni, oni su nam prilazili bez straha, dok su ovce ipak bile nepovjerljive i držale se malo dalje, upozoravajući meketom podmladak da možda nije pametno tako odvažno prilaziti ljudima i psu. Cher je stala, podigla je glavu i uši koliko god je mogla. Okružena rudlavim bijelim životinjicama izgledala je još veća. Nije znala što bi, pa je pobjegla koliko joj je uže dozvoljavalo. Kad je dosegla kraj, vratila se i stala iza Gorana. Tu je bilo najsigurnije.


- Nemoj mi se smijati, Mirta! – upozorila me – Trebali ste mi reći da će na Cresu biti janjaca i ovaca, pa me ne bi iznenadili.


Okrenula se na bok i okrenula prema meni svoj bijeli trbuh. Počeškala sam je po trbuhu, a ona je počela mahati zadnjom nogom kao da okreće nevidljivu pedalu bicikla.


- Ali ovce nisu zločest kao koke, šta ne?

- Nisu, Cher, ovce su dobre. Ovce nemaju kljunove.


Stresla se. Ne znam je li to bio od užitka ili zbog spomena koka. Vidjela ih je samo jednom u nekom malom, bezimenom selu u Gorskom kotaru u kojem je svega par drvenih kućica odolijevalo nemilosrdnoj ruci vremena. Bile su poredane bez pravila, poput suza na noćnom nebu, čitavom južnom stranom padine koju je polako preuzimala divljina. U dvorištu jedne od njih, ograđenom drvenom ogradom šepurile su se koke. Na crvenkasto smeđem perju još je bilo kapljica rose dok su pretjerano svečano gazile po blatu koje su već dobrano prekopale svojim troprstim nožicama.

- I ne viču: kooo-ko-ko-ko-ko – dodala je.


Ograda im nije značila ništa jer su bez problema mogle proći ispod najniže poprečne letve, kao i preletjeti je. Tako se u jednom trenutku čitavo jato našli između Cher i nas.


- Koooo-ko-ko-ko-ko-ko!

- Cher, dođi ovamo!


Stajala je zbunjena i nepomična. Goran ju je mamio keksićima. Borila se sama sa sobom i svojim strahom od nepoznatih stvorenja koja stvaraju zaglušujuću buku. Osjećajući trenutak nadmoći, koke su lepetale krilima i prešetavajući se paradnim korakom davale do znanja našem psu i nama tko je gospodar puteljka i čitavog sela.


- Dođi, Cher, dođi! Neće ti koke ništa – uvjeravali smo je.


Bez uspjeha. Koke su se raširile stazom, a nekoliko njih sletjelo je na vrh ograde i otamo kokodakalo prhćući pritom krilima kao da će poletjeti tako visoko da će doseći plavetnilo neba. Privučena keksićima ili kad je strah da ćemo je ostaviti prevladao strah od koka, uhvatila je zrak, zažmirila i ne otvarajući oči, pretrčala komadić puta koji ju je dijelio od nas, a koji su zaposjele koke. Kad je stigla u sigurnost, naslonila se Goranu na nogu očekujući zagrljaj ohrabrenja i možda koji zalogajčić. Jezik joj je visio i dahtala je što od trka, a što od upravo proživljenog uzbuđenja. Svoje sjajne oči uperila je u Goranovu ruku.


- Sad sam se sjetila – lupnula sam se po čelu – zašto si zaboravila izlet na Cres! Zbog onog dečka koji te je maltretirao dok smo u Porozini čekali trajekt za Brestovu.


Od svih ljudi koji su izašli iz svojih automobila kako bi uživali u pogledu i zadnjim zrncima soli u zraku, barem za taj dan, izdvojio se jedan momčić od nekih dvanaest, trinaest godina. Unatoč našim molbama da to ne radi, uporno je lupao po staklu i platnenom krovu našeg automobila. Cher se unutra trgala od laveža u pokušaju da ga otjera i da za sebe osigura malo mira nakon uzbudljivog dana. Goranova upozorenja nisu pomagala, a njegovih roditelja kao da nije bilo blizu. Što je Cher glasnije lajala i jače kesila zube, to je on više uživao. Dugo je nismo mogli umiriti i utješiti. Nisam mogla ni sebi, a kamo li njoj objasniti što se upravo dogodilo i zbog čega. Ni keksi, niti Goranov sendvič koji je podijelio s njom, ništa nije pomagalo. Usta su joj se zapjenila.

hrHrvatski
Scroll to Top