Pa što ako mi je mama dala ruku. Jedva me je lagano povukla. Gotovo se moglo reći da sam uspjela sama ući u vlak. Pritom sam zaprljala desnu nogavicu na svojim bijelim hlačama jer sam zapela za rub donje stepenice visoke kao gora. Prošla sam rukom preko blijede mrlje, ali umjesto da sam je uklonila, samo sam je razmazala. Postala je veća, mada je dodatno izblijedjela i sad se činila kao sjena koja ne ovisi o svjetlu, već ima svoj život.

Sestra je našla naš kupe – šest sjedala za nas tri.

Odabrala sam sjedalo do prozora u smjeru suprotnom od smjera vožnje. Sestra je sjela nasuprot meni, a naša mama pored nje. Uzbuđeno sam gledala kroz prozor, onu stranu grada koju inače ne vidim jer je sakriva raskošna zgrada željezničke stanice. Tračnice na kojima se odmara dugačka kompozicija teretnog vlaka, pa visoki valjci silosa što zatvaraju pogled prema moru. Između njih neprebrojivi nizovi tračnica između kojih su šuštali bijeli kamenčići prekrivajući drvene pragove i ogromne vijke što su ih držali na mjestu.

Zvuk zviždaljke prethodio je polasku. Grad se počeo micati pred našim prozorom dok je vlak nečujno i glatko klizio prugom, a ljudi su s jedne i druge strane pruge stiješnjeni uz rampu čekali da prođe. Odjednom nas je ogrnula tama: vlak je prošao pored zgrade kina i ušao u tunel što se nalazio ispod riječkih zgrada. Kad je ponovno izronio na jutarnje svjetlo što je nježno milovalo grad, činilo mi se da se nalazim na nepoznatom mjestu. Rijeka i ja smo zamijenile mjesta i taman kad bih otkrila neku poznatu građevinu koja bi mi mogla poslužiti kao orijentir, vlak bi kliznuo dalje i ona bi nestala s moga prozora.

Rijeka je ostala iza nas, a zgrade koje sam pokušavala prepoznati zamijenilo je nisko drveće golih, kvrgavih grana što su se poput ruku pružale prema moru i mome rodnom gradu.

Spustila sam prozor i unatoč upozorenju gurnula glavu van. Elegantna kompozicija uspinjala se prugom, soptala i izvijala se u zavojima poput zmije. Hladan zrak začas je ispunio kupe.

Projurili smo kroz stanicu. Htjela sam pročitati natpis mjesta, ali mi je prebrzo nestao s prozora. Prvo slovo bilo je Š, drugo K, dalje nisam vidjela.

- Ovo je brzi vlak, zato nismo stali na stanici. Jel' tako? – pogledala sam u mamu tražeći od nje potvrdu.

Kimnula je glavom. Ali moja sestra nije se složila sa mnom:

- Nije brzi, nego poslovni! – ispravila me.

Razgoračila sam oči. Nije mi bilo jasno kako nešto može biti brže od brzog, pa sam se okrenula mami. Ona je jedva primjetno glavom dala znak mojoj sestri, ali ona je bila uporna:

- Poslovni je! – odlučno je rekla.

Sad je i mama morala popustiti, pa mi je objasnila da je poslovni vlak najbrži i staje na najmanje stanica. Poslovnim ljudima, rekla mi je, najviše se žuri, da stignu na sastanke i konferencije i da se na vrijeme vrate na posao. Putnički je najsporiji jer putovanje je nagrada već sama po sebi.

- Nagrada sama po sebi – promrmljala sam.

- A kojim onda poslom – uzbuđeno sam upitala – mi idemo u Zagreb?

Vidjela sam da je sestra zakolutala očima. Bila sam u napasti da otkrijem da znam odgovor na svoje vlastito pitanje, ali sam htjela da naša mama to kaže. Voljela sam kako izgovara riječi i sam zvuk njezinoga glasa kojeg je doduše nadjačavao klopot i stenjanje željeznih kotača. Sestra je zatvorila prozor i kupe je opet postao tiši i samo naš, odvojen i intiman kao da je dom.

- Idemo naručiti izradu diploma – rekla je mama, a meni je, poput slatkog okusa u ustima, u ušima ostala zvoniti riječ „diploma”.

- Za koga? – nastavila sam ispitivati iako sam dobro znala za koga se izrađuju diplome.

- Pa za studente koji su završili studij – nadmeno mi je odgovorila sestra.

- Ma nemoj! – usprotivila sam se iako sam bila potpuno svjesna da je u pravu.

- Ma moj! – odgovorila mi je.

- Ma nemoj! – nisam se dala.

- Daj mama, reci joj! – sestra je vidjela da ovo nikamo ne vodi.

- Za studente koji su završili studij – ponovila je mama isto ono što je sestra malo prije rekla.

Prkosno sam pogledala sestru kao da sam ja bila u pravu. Ona je ravnodušno slegnula ramenima i usmjerila pogled kroz prozor.

- Koji studij?

- Brodogradnju! – zaključila je razgovor mama izgovorivši riječ koju sam htjela čuti.

Ta-tam ta-tam ta-tam – klopotali su kotači jednoličnim ritmom. Dosegli smo Gorski kotar i zakržljala stabla zamijenile su veličanstvene smreke. Njihove grane spuštale su se niz deblo, sve okolo naokolo, u naborima poput raskošnih zavjesa na visokim prozorima vile. Snijeg im je okitio vrhove, a u daljini, prozračna izmaglica lebdjela je nad zamrznutim poljem. Prizori su se brzo smjenjivali. Vlak je projurio kroz još jednu stanicu, a ja sam nekako uspjela pročitati Vrata. To mi je bilo malo neobično ime za jedno mjesto, pa sam kroz smijeh konstatirala da se ovdje proizvode vrata. Nitko se nije složio sa mnom.

- Dobar dan, djevojke! – pozdravio nas je kondukter snažnim, hrapavim glasom, a guste, crne dlake zaplesale su mu ispod nosa.

Mama je dohvatila torbu i iz nje izvadila naše karte.

- Ona će vam dati – rekla mu je pokazavši pogledom na mene.

Pružila sam mu karte i pogledala ga. Iznad naočala poput dvije pernate zmije izvile su se prosijede obrve. Pustio je naočale da mu skliznu niže na veliki, plavoljubičasti nos i preko okvira promatrao je naše karte koje je sasvim približio očima.

- U redu, djevojke – vratio mi je karte. Izašao je i zatvorio vrata kupea za sobom.

Jurili smo dalje. Sad je već sve bilo bijelo. Krovovi kuća i gole grane drveća, visoke smreke, polja i vitke jele. Uskoro je vlak ušao u snježnu mećavu, a prozorsko staklo se počelo magliti. Brisala sam ga rukom koliko sam brzo mogla, ali činilo mi se da se ono magli sve brže i brže i da tu bitku ne mogu dobiti. Osim toga, počeo me zepsti dlan kojim sam dodirivala ledeno staklo.

- Uzmi ovo, bit će ti lakše – mama mi je pružila maramicu.

Zaista, bisti trag koji je na staklu ostavila maramica zadržao se tamo duže prije nego li se opet zamaglio. Bez ikakve najave iz proreza ispod prozora počeo je puhati topao zrak i staklo se potpuno razbistrilo. Držala sam ruku iznad tog izvora topline. Nije prošlo dugo, a u kupeu je postalo nepodnošljivo vruće.

Vlak je počeo usporavati. Ččččšššššccccccččšššccc. Cilik kočnica pomiješao se s pištanjem. Metalna zmija zaustavila se na prvoj stanici otkako smo napustili Rijeku. Vani je bila mećava, te sam jedva kroz bijeli zastor satkan od pahulja uspjela pročitati „Delnice”. Samo što sam malo spustila prozor da pogledam tko ulazi, a tko je izašao iz vlaka, snježni zapuh ispunio je kupe.

- Zatvori prozor, Mirta – upozorila me je mama, ali umjesto da je poslušam, ja sam ga spustila još malo niže.

Zaista, nešto je čarobno bilo u tom trenutku u kome je svega nekoliko putnika sišlo iz vagona i odmah gotovo do koljena upalo u novonapadali snijeg. Uvjerivši se da nema više nikoga tko bi ušao ili izašao, prometnik je, pridržavajući jednom rukom crvenu kapu, zamahnuo svojom pločicom koju je držao u drugoj ruci, te zatim puhnuo u zviždaljku. Bio je to znak da možemo krenuti dalje, a tako bih rado bila ostala ovdje, uz topli i zaslađeni čaj naslađivati se prizorima čiste bjeline koje u Rijeci nismo baš često imali prilike vidjeti.

- Daj, zatvori prozor, smrznut ćemo se! – nadovezala se moja sestra kad je vidjela da sam zanemarila mamino upozorenje.

- Evo, samo da izađemo iz stanice – obećala sam.

- Odmah! – odrezala je.

Podigla sam prozor i već za nekoliko trenutaka snježne pahulje počele su se lijepiti na njega. Lijepiti i otpadati, topiti se i kliziti koso prema dolje i unatrag ostavljajući zanimljive potpise na debelom staklu. Juhuhu, naš vlak je brzao kroz šumu i brijeg, zamaknuo u tunel, pa opet izronio u bjelinu netaknutog snježnog prekrivača.

- Koja je sljedeća stanica? – upitala sam mamu.

- Ja znam! – uskliknula je sestra.

- Koja?

- Znaš i ti, samo se moraš sjetiti – ohrabrila me je mama.

Odmahnula sam glavom. Možda bih se i sjetila da mi se nije učinilo da vidim dvije sivkasto smeđe prilike na dugim nogama kako traže svoj put kroz snijeg propadajući gotovo do grudi i izvlačeći se novim skokom samo kako bi ponovo u snijeg upale do grudi.

- Ne znam. Koja? Možda Ogulin?

- Ne – zadovoljno je konstatirala sestra, odmahnula glavom i stisnula usne kako bi mi dala do znanja da od nje neću saznati na kojoj sljedećoj stanici stajemo.

Ogulin zaista nije bila sljedeća stanica. Prije Ogulina stali smo u Moravicama, ali tamo se nije dogodilo ništa zanimljivo, a u Ogulinu se vlak zaustavio i činilo se da stoji beskrajno dugo. Sestra i ja naizmjence smo gledale kroz prozor ne bismo li vidjele zašto ne krećemo, ali u našem suženom fokusu, omeđenom prozorskim okvirom, nismo mogle dokučiti uzrok tome. Konačno je vrata kupea otvorio kondukter i rekao nam da ćemo „malo duže stajati”.

- Oh – uzdahnula je mama – koliko duže? Znate, imamo važan posao u Zagrebu.

- Gospođo – odvratio je kondukter podrugljivo – svi imamo neki važan posao. Evo, moj je da Vas obavijestim da ćemo ovdje stajati barem još sat vremena!

- Sat vremena! – poviknula sam.

Činilo mi se da je to jako dugo, neizdrživo dugo, naročito sada, kad se činilo da smo nadomak Zagreba. Kondukter se nagnuo prema meni i šapnuo mi:

- Voliš li šampite?

Kimnula sam potvrdno glavom ne gledajući u njega, nego u mamu.

- Samo tebi ću reći – sagnuo se još malo niže tako da sam osjetila miris duhana, pomiješan s rakijom i kolonjskom vodom. – Imaš slastičarnicu odmah tu na stanici, imaju fantastične šampite!

- Hoćemo li stići? Da ne krenete bez nas – mama je izrazila određenu zabrinutost.

- Gospođo – opet joj se ovaj obratio pomalo podrugljivo i s visoka – imate jedan sat. Ne znam koliko Vama treba da odete do slastičarnice i vratite se nazad.

Šampite su bile slatke i ljepljive. Ne znam kako, ali šećer mi se uhvatio za prste, usnice i nos. Sat vremena se odužio na dva, pa na tri. Kad smo konačno krenuli dalje, sunce je ponovo obasjalo prugu, te je, mada je u vlaku grijanje odjednom prestalo, putovanje ipak bilo podnošljivo. Ta-dam-ta-dam-ta-dam....

Zimsko sunce bilo je visoko na nebu, što je značilo da je blizu podne. Kompozicija puna poslovnih ljudi kojima se uvijek žuri naposljetku je prešla preko Savskog mosta, nadvožnjakom preko Savske ceste i zaustavila se na kolodvoru u Zagrebu s nešto više od tri sata zakašnjenja.

Izašle smo iz zgrade. Pred nama, prostran poput mašte, okupan suncem i prohladan, pružao se Zagreb.