Terasa XI
Ne osvrćući se na pucketanje parketa hitrim sam korakom došla do stola za kojim je sjedila knjižničarka. Pružila sam joj odabranu knjigu. Ova se jedva primjetno nasmijala, a meni je bilo strašno neugodno. Što ako ona misli da nisam još dovoljno velika da počnem čitati knjige? Konačno, devet godina sam napunila tek prije nekoliko dana.

 Kako sam se uspinjala stepeništem prema najvišem katu zgrade, tako je žamor ulice i obližnjeg parka ustupao mjesto tišini u kojoj mi se čak i moje disanje činilo neugodno glasno. U lijevoj ruci držala sam dvije slikovnice dok sam se desnom držala za rukohvat. Prije nego što sam pokucala na vrata otvorila sam jednu slikovnicu i na bijelom dugačkom papiriću zalijepljenom na zadnjoj stranici provjerila datum. Zadnji pečat koji je bio udaren pri dnu papira označavao je jučerašnji datum. U papirnatom džepiću ispod nalazila se moja članska iskaznica.

Prošli put knjižničarka me upozorila da ne mogu istoga dana posuditi i vratiti knjigu. Zato sam sada morala čekati da slikovnice vratim danas iako sam ih pročitala već jučer na putu od knjižnice do kuće. To je ipak bilo bolje od situacije kad sam preko mjesec dana kasnila s vraćanjem knjiga. Stroga je knjižničarka toliko vikala na mene da sam sljedeći put kad mi se to dogodilo zamolila nonu da vrati zaboravljene slikovnice.


Uvjerena da je sada sve po pravilima, pokucala sam na vrata, ušla i pozdravila tiho. Gusti miris knjiga ispunjavao je zrak, te u njemu više nije bilo mjesta za glasan razgovor; samo za šapat. Bez riječi sam predala knjige knjižničarki. Ova je pogledala papirić na zadnjoj stranici, izvadila moju iskaznicu i zadovoljno zatresla glavom. Crvenkaste kovrče zaigrale su oko njezinog naboranog lica. Pogledala me je preko okvira naočala i upitala:


- Uzet ćeš nešto?


- Da – odgovorila sam tiho kimnuvši pritom.


Prošla sam pored njezinog stola i zakoračila u drugu prostoriju u kojoj su bile dječje knjige. Kroz prozor je dopiralo vanjsko svjetlo i činilo mi se da je ovdje zrak malo rjeđi. Ipak, trudila sam se da moji koraci ne izazivaju škripanje i pucketanje parketa. Činilo mi se da me knjižničarka i ovdje promatra prodirući svojim dvostrukim očima kroz debeli zid koji je razdvajao prostorije. Stoga sam tiho i polako prišla sredini sobe gdje su se na velikom stolu nalazile kutije sa slikovnicama. Započela sam ih pregledavati. Sve iz prve kutije sam već pročitala. Prebacila sam se na drugu. Slikovnice s debelim, kartonskim stranicama me nisu zanimale, te su bile za sasvim malu djecu. Htjela sam neku, htjela sam neku, neku...


- Hej, šta tražiš? – prekinulo me neočekivano pitanje.


Okrenula sam se i ugledala Domagoja. Zvuk njegova glasa me je skoro zabolio.


- Ništa posebno – odgovorila sam nehajno. Trudila sam se biti glasna kao što bih bila da smo se sreli na školskom dvorištu ili u prolazu između razreda, ali pogled knjižničarke koji sam osjećala na leđima osujetio je moje nastojanje.


- Koliko ti imaš godina? Sedam? Osam? – upitao me i pritom svrnuo pogled na slikovnicu koju sam držala u ruci.


- Devet – odgovorila sam ponosno i uspravila se kako bih bila koji centimetar viša.


Pomislila sam da je njegovo pitanje bilo možda i bezobrazno jer je mogao i sam znati moje godine budući da je išao u četvrti razred s mojoj sestrom, a ja sam bila u trećem. Onda nisam mogla imati sedam godina!


- Pusti slikovnice – nastavio je prijateljskim glasom, pa me je u trenu bilo sram mojih misli – već si prevelika za slikovnice! Uzmi knjigu!


- Ali ne znam koju – odgovorila sam iskreno slegnuvši ramenima.


Domagoj se osvrnuo, nekoliko puta okrenuo oko sebe i počešao po svojoj bijeloj kosi. Odlučno je prišao stalaži smještenoj u nasuprotnom kutu prostorije, odmah uz prozor. Rukom je prešao preko nekoliko knjiga, a zatim izvukao jednu i pružio mi.


- Evo, ova će ti biti zanimljiva.


Pogledala sam naslov. Terasa XI. Marija Vera Mrak. Zahvalila sam mu.


- Javi kako ti se svidjela! – uzviknuo je umjesto pozdrava.


- Hoću, reći ću sestri, pa će ti ona prenijeti – obećala sam i ostavila ga u prostoriji od vrha do dna ispunjenoj knjigama.


Ne osvrćući se na pucketanje parketa hitrim sam korakom došla do stola za kojim je sjedila knjižničarka. Pružila sam joj odabranu knjigu. Ova se jedva primjetno nasmijala, a meni je bilo strašno neugodno. Što ako ona misli da nisam još dovoljno velika da počnem čitati knjige? Konačno, devet godina sam napunila tek prije nekoliko dana.


Uzela je pečat, namjestila datum i lupila njime. Najprije u jastučić s tintom, a potom, neprekinutom i sigurnom kretnjom u bijeli papirić na zadnjoj stranici knjige. Od toga trenutka počelo je teći petnaest dana koliko sam imala da pročitam i vratim knjigu


- Čestitam, postala si pravi čitač! – rekla mi je pružajući mi knjigu preko široke klupe iza koje je sjedila i dodala: – Uživaj u čitanju. Autorica je Riječanka, znaš?


Nisam znala. Ali bilo mi je drago. Zatvorila sam vrata knjižnice i sjurila se niz stepenice. Udahnula sam duboko kad sam izašla iz zgrade. Tišinu je ponovo ispunio žamor koji je dopirao iz parka Mlaka. Stisnula sam knjigu u ruci. Zimsko sunce sjalo je navrh neba i činilo mi se da mi se zadovoljno smiješi.

hrHrvatski
Scroll to Top