Bicikl
Izvukla sam svoj plavi Pony iz garaže i izvela ga iz dvorišta. Zatrčala sam se i u trku sjela a njega. Nogavica kratkih hlačica u kojima sam bila zapela mi je za sic, ali uspjela sam prebaciti nogu i sjesti. Uhvatila sam moment i nastavila žustro vrtjeti pedale tjerajući bicikl prema neboderima na kraju ulice.

 - Ako greš na beciklo – upozorila me je nona – ne spuštaj se s vrha!


- Neću, nona, ne brini se! – umirila sam je.


Navukla sam u trku tenisice na noge, zatvorila za sobom metalna vrata od verande i u par skokova sjurila se niz 14 stepenica. Zamišljala sam se kako letim preko svih tih stuba i mekano slijećem u njihovo podnožje, ali nikad zapravo nisam uspjela preskočiti više od njih pet. Čak ne niti šest koliko ih je bilo na školskom dvorištu. Samo pet.


Danas je bio dan. Osjećala sam da je sve spremno. Kiša je stala prije dva dana, cesta je bila suha i ja sam bila odlučna da konačno uspijem.


Ulica je odmarala u mirnom ljetnom jutru. U susjednom dvorištu zalajao je pas.


Izvukla sam svoj plavi Pony iz garaže i izvela ga iz dvorišta. Zatrčala sam se i u trku sjela a njega. Nogavica kratkih hlačica u kojima sam bila zapela mi je za sic, ali uspjela sam prebaciti nogu i sjesti. Uhvatila sam moment i nastavila žustro vrtjeti pedale tjerajući bicikl prema neboderima na kraju ulice. Začas sam praznom cestom došla do prvog, desetice. Prošla sam pored sljedećeg, „dvanajstice” i tu sam stala. Sišla sam sa svog vozila i pogledala tko je na igralištu. Grupa dječaka natjeravala je loptu oko jednog gola. Nisam ih poznavala, pa sam produžila dalje, sve do „šesnajstice”. Pred ulazom nije bilo nikoga.


Vratila sam se polako. Tek kad sam se približila svojoj kući na početku ulice, ubrzala sam i to sam ubrzanje prenijela kroz oštar zavoj na uzbrdicu koja se penjala do glavne ceste. Uspjela sam se uspeti samo do polovice. Bicikl sam, nagnuta nad volan odgurala do vrha.


Sve sam imala posloženo u glavi. Moram se pustiti, ne dirati ručnu kočnicu, ne kočiti kontrom. Uhvatiti brzinu i držati ravnotežu do dna nizbrdice i tamo se nagnuti udesno, oštro udesno kako bih savladala zavoj od devedeset stupnjeva. Za siguran prolaz potrebna mi je brzina i preciznost.


Već sam neko vrijeme pokušavala proći taj zavoj, ali svaki put ponestalo mi je hrabrosti u zadnjem trenutku, te bih okrenula pedale unatrag i zakočila. Sišla bih s Ponyja, a u želucu i grlu stajao mi je bljutavi okus. Ne uspijem li, to će biti kraj mojih snova o daljinama koje čekaju samo najhrabrije.


Otpustila sam kočnicu i pustila bicikl da na strmini dobije na brzini. Sa svakim metrom koji smo prošli moj Pony i ja, bili smo sve brži i brži. Okolina je nestala, vidjela sam samo uski prolaz na cesti kojim moram usmjeriti kotače. Uhvatili smo još brzine, a put je bio sve uži i uži i činilo mi se da moram uspjeti. Nagnula sam se udesno. Pony me je savršeno slijedio. Uhvatili smo zavoj kao da hvatamo najbolji val.


Jao!


Nisam računala da je na cesti nakon kiše ostalo pijeska. Gume su zahvatile pijesak i proklizale. Našla sam se na podu. Otklizala sam nekoliko metara, a kamenčići su izgrebli kožu na nozi. Kad se klizanje konačno zaustavilo i kad sam ustala i podigla bicikl, pogledala sam bedro na desnoj nozi. Iz bezbrojnih ranica navirala je krv. Prošla sam rukom, ali peklo je k'o vrag.


U najvećoj tišini spremila sam Ponyja u garažu i ušuljala se u sobu. Maramicom sam, stežući zube da izdržim, obrisala ranu koliko sam mogla. Iz ladice ispod kreveta izvukla sam duge hlače i obukla ih.


- Mirta, čaj bilo? – nonu je zanimalo zašto sam u dugim hlačama.


- Ništa – odvratila sam samouvjereno.


Nisam stisnula kočnicu: bila sam zadovoljna sobom.


hrHrvatski
Scroll to Top