Billie i Marin
Billie je u svom velikom dvorištu bila sama. To joj nije bilo pravo ime, ali voljela je samu sebe nazivati tako jer je smatrala da zvuči prilično opasno, tako da bi svatko mogao povjerovati da je nekakva odmetnica, a ne djevojčica iz prve kuće na početku ulice. Iz svog je luka ispaljivala strelice u metu koju je postavila na zid.

Na jednom kraju ritam ulice i ispranog asfalta bio je definiran parkom, velikim obiteljskim kućama i njihovim prostranim okućnicama. To je bio miran dio zaogrnut u tišinu uređenih vrtova, protkanu tek zujanjem pčela koje su u rana proljetna jutra pohlepno oblijetale oko trešanja, šljiva i drugih voćki u cvatu. Svježinu spokojnih svitanja poremetio bi poneki rijetki automobil, a iz parka bi, u točno određeno vrijeme do kuća doprla radosna cika djece okupljene u igri na dvorištu obližnje škole. Da se pronađe trag života među tim kućama što su se međusobno nadmetale izvedbom i veličinom, trebalo je strpiti se, trebalo je pritajiti se, trebalo je zaustaviti dah i napeti osjetila. Jedan treptaj bio bi dovoljan da se propusti izbezumljeni pogled starijeg gospodina koji bi redovito i predvidljivo poput plime i oseke istrčao iz svog dvorišta samo s jednim pitanjem na usnama: je li netko vidio moga psa. Još je lakše bilo propustiti prolazak dviju žena – toliko sličnih da nije bilo sumnje da se radi o sestrama, štoviše blizankama kojima vrijeme i različite frizure nisu mogle oduzeti jednoobraznost – i njihov razgovor o kazalištu i predstavi u kojoj je jedna glumila, a druga ju je režirala.


Na svom drugom kraju ulica je bila bučna i živa. Četiri visoka nebodera smjestila su se poput najvjernijih navijača uokolo nogometnog igrališta. Igralište i betonske tribine uvijek su bili puni. Ili je trajao trening malenih nogometaša, ili su njime trčali psi zajedno sa svojim vlasnicima ili su djeca iz spomenutih nebodera neobavezno napucavala loptu, verala se po ogradi i stativama od gola ili se pak ljuljala na mreži trzajući se poput ulovljenih riba. Ispred tih nebodera uvijek je netko tražio mjesto za parkiranje, netko je ulazio, netko izlazio, netko je pozdravljao, netko trubio, a bilo je i onih koji su, kao u nekom bunilu, pričali sami sa sobom.


Billie je u svom velikom dvorištu bila sama. To joj nije bilo pravo ime, ali voljela je samu sebe nazivati tako jer je smatrala da zvuči prilično opasno, tako da bi svatko mogao povjerovati da je nekakva odmetnica, a ne djevojčica iz prve kuće na početku ulice. Iz svog je luka ispaljivala strelice u metu koju je postavila na zid. Odmjerila je dvadeset koraka, pa se okrenula prema zidu, napela luk, naciljala središte mete, smirila ruku i dah, te ispustila strelicu. Zamalo je promašila. Ali to je nije obeshrabrilo: uzela je sljedeću strelicu i ponovila ritual. Ova se zabila u metu, ali ne u središte, onako kako je gledala u filmovima o Robinu Hoodu. Odmahnula je glavom i uzela treću strelicu. Taman kad je napela luk, zacvilila su metalna dvorišna vrata. Nije se osvrnula, nego je potpuno usredotočena nastavila nišaniti.


- Hej - pozdravio ju je pristigli dječak. Sjeo je na nizak zidić pored nje. Nije ga ni pogledala sve dok nije ispustila strelicu. Ova je, pak, svoj lelujavi let završila na podu ispred mete.


- Zbog tebe sam promašila - odvratila je.


Marin je bio dječak iz zadnjeg nebodera i njezin prijatelj. Bio je blijed i nježan poput djevojčice. Više je volio vrijeme provoditi s njom u miru i sigurnosti njezinog dvorišta, zaklonjen od pogleda i dječaka koji su se pred njegovim ulazom utrkivali, tukli i igrali špigule, te zadirkivali svakog prolaznika. Ustao je i pokupio tri strelice, jednu iz mete i dvije s poda. Pružio ih je Billie. Ona je odbacila i luk i strijele u cvijetnjak i objasnila:


- Dovoljno sam vježbala danas. Hoćeš da radije igramo nogomet?


Već je nestrpljivo prebacivala loptu iz jedne ruke u drugu.


- Neću. Ti napucavaš loptu u mene, a ne u gol - rekao je pomalo žalosno. Ona se jedva primjetno, ali zadovoljno osmjehnula. - Možemo se radije igrati sličicama. Imam novih.


Izvadio je iz džepa snopić sličica. Dok ih je Billie pažljivo i polako listala, on je gledao u nju iščekujući njezinu reakciju i odgovor. Primijetio je da je tek mrvicu duže gledala u sličicu aviona Spitfire. Tu je sličicu dugo željela u svome albumu Partizanska eskadrila. Njemu se jučer osmjehnula sreća i dobio ju je u jednom od četiri paketića sličica koje mu je mama kupila kao nagradu za peticu iz matematike. Ne otkrivajući predmet svoje žudnje, vratila mu je njegov snopić i rekla:


- Kol'ko ćemo? Pet koraka?


- Može šest - odvratio je samouvjereno.


- U redu. Šest - pristala je. Kredom je označila mjesto na betonu iza kojeg moraju stati.


- Ja prva! - uskliknula je, a Marin je šutke pristao.


Izvukla je jednu sličicu iz svog debelog snopa i namjestila je vodoravno između kažiprsta i srednjeg prsta lijeve ruke. Srednji prst desne ruke savila je kao da nekome namjerava opaliti čvrgu. Njime je udarila rub sličice i ispucala je prema zidu. Marin je igrao sljedeći. Njegova sličica sletjela je daleko od njezine. Ispucavali su naizmjenično, sad Billie, sad Marin, pa ona, pa opet on. Iako se dvorište punilo sličicama, nikako ni jedan od njih nije uspijevao svojom sličicom poklopiti neku od onih koje su već ležale na betonu. Marin je već ispucao sve sličice iz svog snopića. Billie mu je dala nekoliko svojih kako bi mogao nastaviti igru. Spitfire je ležao na betonu njezinog dvorišta. Raspirivao je žudnju.


Konačno, Marin je uspio poklopiti jednu od sličica na podu. Prema pravilima i drugarskom dogovoru, time je postao pobjednik i sve su sličice bile njegove. Krenuo je da ih pokupi, ali Billie ga je zaustavila.


- Hej, šta radiš?


- Skupljam svoje sličice! - odvratio je zadovoljno.


- To nisu tvoje sličice. Igrao si mojom, tako da sam, praktički ja pobijedila! - objasnila je mirno. S velikim uzbuđenjem skupila ih je sve. Iz snopa je izdvojila Spitfire i odložila ju je na zidić. Ostale je strpala u džep.


- Hoćeš da sada igramo nogomet? - upitala ga je.


- Može. Ako me nećeš jako napucavat - odvratio je Marin. Ali prije nego je uspjela dohvatiti loptu, začulo se dozivanje:


- Snježana! Snježana!


Oboje su podigli poglede i uprli ih u izvor zvuka. Na prozoru kuće ugledali su njezinu majku.


- Snježana, pusti tu loptu, moraš vježbati violinu! - majčin glas bio je strog, hladan i odlučan.


Njih su se dvoje pogledali razočarano, ona je slegnula ramenima i potrčala prema stepenicama što su vodile do ulaza u stan. Još nije stigla niti do polovice, kad se predomislila i vratila do Marina. Posegla je u džep i iz njega izvukla snop sličica, te mu ga pružila.


- Evo, uzmi, to je tvoje.


- A Spitfire?


- Spitfire je moj.


U nekoliko vještih skokova začas se našla na vrhu stepeništa. Okrenula se prema Marinu i još jednom slegnula ramenima. Zatvorila je vrata za sobom.

hrHrvatski
Scroll to Top