Morska pjena
Uvala se kupala u jutarnjem miru. Samo je udaranje mora u daleke stijene što su zatvarale uvalu odvajajući ovaj komadić morskoga raja od ostatka svijeta, podsjećalo na noćašnje žestoko nevrijeme. Ovdje, na plaži more je bilo mirno, a maleni račići ostavljali su svoje tragove na pjeskovitom dnu. Gotovo prozirne ribice skupile su mi se oko nogu čim sam zagazila u more.

Nakon olujne noći svanuo je sunčan dan. Zrak se brzo grijao i svježina je naočigled hlapjela i nestajala poput lokvica na izblijedjelom asfaltu.

Uvala se kupala u jutarnjem miru. Samo je udaranje mora u daleke stijene što su zatvarale uvalu odvajajući ovaj komadić morskoga raja od ostatka svijeta, podsjećalo na noćašnje žestoko nevrijeme. Ovdje, na plaži more je bilo mirno, a maleni račići ostavljali su svoje tragove na pjeskovitom dnu. Gotovo prozirne ribice skupile su mi se oko nogu čim sam zagazila u more.

Naša barka na napuhavanje bila je izvučena na obalu, prevrnuta naopako i zavezana za veliki kamen. Ispod napuhanog ruba virilo je veslo. Danas nismo smjele isploviti u njemu. Okrenula sam se prema mami. Ispružila se na ručniku, u polusjedećem položaju, oslonjena na laktove. Još je uvijek bila u haljini, a oko nje nehajno su ležale razbacane naše stvari. Moja ležaljka od spužve u obliku mačke, sestrina u obliku psa s dugim ušima i zelenom njuškom. Moje lopatice i kantice za pijesak, sestrin roman. Moje rukavice za plivanje i njezine peraje.

Sestrina je glava virila u daljini. Jedina glava toga jutra. Nikome se nije žurilo ući u more nakon noćašnje grmljavine kao da u njemu još ima zaostalog, smrtonosnog elektriciteta. Osim mojoj sestri. Njezina glava nestala bi pod površinom, pa se opet pojavila nekoliko metara dalje. Ja sam još neodlučno stajala i sama sa sobom pregovarala je li more dovoljno toplo, dovoljno mirno i dovoljno prijateljsko da u njega uđem. Pogled mi je neprekidno bježao na morsku pjenu što su je udarajući o udaljene stijene stvarali valovi.

- Mirta – viknula je moja mama – idem samo u sobu. Zaboravila sam nešto. Nemoj u duboko!

Soba je udaljena tek nekih dvadesetak metara, moglo bi se reći bila na samoj plaži.

- Neću! – obećala sam joj gledajući neprekidno u pjenu koja je krunila valiće.

Još nije moja mama ni okrenula leđa kad mi je prišao jedan dječak. Bio je to sin vlasnika pansiona. Ne onog pansiona u kojem smo mi odsjeli, nego onog drugog. Smješten na drugom kraju plaže i jednako udaljen od nje kao ovaj naš, bio je mjesto u koje nismo zalazili. Dječak, nešto stariji od mene, bio je crn od sunca i slobode koju je uživao cijelo ljeto. Moja je koža još bila bijela. Prvo, zato što smo došle tek prekjučer , a drugo jer sam uvijek bila blijeda i mogla sam pocrveniti, ali nikad pocrniti. Na njegovim crnim koljenima, bijelili su se tragovi soli.

Prišao mi je odlučno i pokazao na daleke i oštre obronke prošarane tek pokojim grmićem i zalutalom ovcom.

- Hoćeš da ti donesem morske pjene?

Sumnjičavo sam ga pogledala. Kako bi mi mogao donijeti morsku pjenu!

- Od tamo, vidi koliko je tamo ima!

Nisam nasjedala na njegovu priču. Pjena se ne može uzeti u ruku, staviti u torbu i ponijeti sa sobom. Toliko sam znala.

- Ali ova se može, takvu još nisi vidjela! Samo mi moraš posuditi čamac i vesla.

Nisam znala što napraviti. Htjela sam pjenu, ali nisam znala smijem li mu posuditi čamac. Jučer mi je mama strogo zabranila da ga posuđujem. Ne doduše čamac, nego masku za ronjenje. Sad je nije bilo, pa je nisam mogla pitati smijem li. Sestra je bila daleko i mada sam je dozivala u svojoj igri zaranjanja i izranjanja nije me čula.

- Obećaješ mi? Ma ne, ti me zezaš.

- Stvarno, evo, kunem ti se!

Prije nego sam stigla išta reći, već je veslao u našem malom čamčiću na napuhavanje i sa svakim zaveslajem postajao je sve manji i manji. Prozirne ribice grizle su me za gležnjeve. Jednu takvu jučer mi je uhvatio i poklonio u kantici za pijesak koju mi je prethodno uzeo bez moga znanja. Valjda će mi donijeti i morsku pjenu.

- Mirta! – začula sam strogi glas mame – Mirta, šta on radi u tvome čamcu?

- Mamice – odgovorila sam uzbuđeno – donijet će mi, rekao je da će mi donijeti od tamo, vidiš, od onih stijena, donijet će mi morske pjene.

Pogladila me je po glavi i odmaknula se. Sjela je na ručnik, skinula haljinu i zapalila cigaretu. Nije ništa rekla.

A pjena? Rasplinula se, nestvarna i lažna kao i njegovo obećanje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

hrHrvatski
Scroll to Top