Udica
Bilo je kasno proljeće. Malo prije podne. Sunčeve su zrake već grijale atmosferu. Grupica dječaka, zaokupljenih razgovorom, sjedila je na rivi dok im je more u ritmu svoga daha doticalo bosa stopala. Jedna jedina drvena barka plesom je pratila taj ritam koliko joj je to dozvoljavalo debelo uže kojim je bila privezana za željezni prsten na obali, a odsjaj sunca nestašno je treperio na nemirnoj vodenoj površini.

Bilo je kasno proljeće. Malo prije podne. Sunčeve su zrake već grijale atmosferu. Grupica dječaka, zaokupljenih razgovorom, sjedila je na rivi dok im je more u ritmu svoga daha doticalo bosa stopala. Jedna jedina drvena barka plesom je pratila taj ritam koliko joj je to dozvoljavalo debelo uže kojim je bila privezana za željezni prsten na obali, a odsjaj sunca nestašno je treperio na nemirnoj vodenoj površini.

Ja sam bila posebno uzbuđena. Na putu od vrtića do autobusne stanice nona mi je kupila udicu. Cijelim sam je putem vrtila u ruci, odmotala bih nekoliko namotaja najlona, pa ih brižljivo i uredno namotala natrag na pravokutno, plosnato pluto. Zamišljala sam dubine u koje će potonuti olovo i stresla se od same pomisli da bi moja udica mogla zapeti u neki kamen i da će je zauvijek progutati morska tama. Tko bi je oslobodio ako bi zapela tamo dolje u crnoj dubini do koje sunčevo svjetlo nikada ne dopire? Valjalo je biti oprezan i zaustaviti je tik prije nego što će olovo dotaknuti dno,

I sad sam konačno bila spremna baciti je i okušati sreću. Stojeći na rubu rive, ali ne preblizu da ne padnem u more, odmotala sam najlon. Držeći kraj udice u jednoj, a pluto u drugoj ruci zamahnula sam nekoliko puta. Zamahnula sam snažno i... pljus! Sve sam bacila u more. I udicu i najlon. Pluto je ostalo plutati na površini (valjda se zato zove pluto?), a olovo je potonulo koliko je moglo. Riva je bila previsoka da je dosegnemo nona ili ja i moja udica je bila izgubljena. Pomalo se udaljavala od obale.

Moja je nona tada ugledala dječake koji, zaokupljeni svojim poslom, nisu niti primijetili što se dogodilo. Obećala im je sladoled ako mi spase udicu. Isprva su bili nezainteresirani, ali ni nona nije odustajala. Vidjela je razočarenje na mome licu. Mogla mi je kupiti drugu, ali to ne bi promijenilo činjenicu da sam nesretnim slučajem izgubila svoju prvu udicu.

Konačno, najmanji od njih je ustao i rekao da će on spasiti udicu, ali da mora ići doma po kupaće. Vratio se brzo, skinuo je majicu i skočio u more. Skočio je na glavu, plitko zaronio i začas izronio. Točno kod pluta. Dohvatio ga je i dodao mojoj noni. Kad je izašao na rivu, činilo mi se je da je odjednom narastao, Bio je poput nekog heroja: mokar i visok i snažan.

Na udici su bile tri ribe. Vratili smo ih u more.

Prošlo je otada puno godina kad smo Goran i ja jednu toplu ljetnu večer odlučili prošetati Selcem. Obratila nam se nepoznata žena glasom u kojem se miješao očaj, nada i hitnoća. Njezina je mala kćekrica nakon kupanja zaboravila peraje na umjetnom otočiću i zbog toga je jako uznemirena i izgleda da neće moći niti spavati bez peraja kraj svoga jastuka. Pogledala sam zvijezde i zahvalila im. Krug je bio zatvoren. Ili je upravo počeo novi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)


Warning: Undefined variable $discount_subscriptions in /home/mirtaigorancom/public_html/wp-content/plugins/paid-member-subscriptions/includes/features/discount-codes/index.php on line 95
hrHrvatski
Scroll to Top